Annapurna trek 2014 – opis Damir Šantek

Osobni trener
8. 6. 2016.
Aiguille du Midi 3842 m – aklimatizacijski izlet – Francuska
12. 9. 2016.

Prije dvije godine, 2014., organizirao sam treking oko Annapurne, poznatog 8-osamtisućnjaka kojeg je davne 1950 godine osvojio Maurice Herzog sa svojom francuskom ekspedicijom.

Oko Annapurninog planinskog masiva, dolinom rijeke Marsijangdi i dolinom rijeke Kali Gandaki a povezuje ih visoki prijevoj Thorong la pass s visinom 5416 m prolazi jedna od najpoznatijih treking tura na svijetu. Treking tura traje 10-15 dana ovisno o tome koliko trekeri brzo hodaju i čemu pridaju važnost što bi voljeli vidjeti. Sama treking tura nije tehnički zahtjevna ali prijevoj Thorong la pass ipak zahtjeva dobru aklimatizaciju zbog velike visine, inače mogu nastati ozbiljni problemi i dugo planirano putovanje može naglo završiti.

Naše putovanje opisao je i Damir Šantek, sudionik našeg trekinga, ali i mnogih drugih mojih vrlo zahtjevnih tura.

Damir Šantek ima spisateljskog dara tako da piše za Hrvatski planinar iz kojeg članak i prenosim ali Damir je i izvrstan ronioc pa piše i za časopis Scubalife.

Prenosim vam tekst iz Hrvatskog planinara pa uživajte.

Oko Annapurne
U popisu najviših država svijeta prvo mjesto imaju Nepal i Kina, budući da se upravo na njihovoj granici nalazi najviši vrh svijeta, Mount Everest. Nepal je upravo država koju bitno obilježavaju njezine velike nadmorske visine. Unutar nepalskih granica nalazi se 8 od 14 najviših vrhova na svijetu. Osim toga, Nepal je jedan od »kraljeva« trekinga. Annapurna trek, Mustang, Manaslu circuit, Everest Base camp, samo su neka od imena koje izazivaju zazubice među trekerima diljem svijeta. Svakome tko voli planine, hodanje ispod osamtisućnjaka je čista privilegija. Oduševljavajuće je biti tako blizu tim »svetim« vrhovima, Bogu, nebu, suncu i oblacima. Tamo je zrak drugačiji, hod mirniji, a san, unatoč umoru, teži. U cijeloj toj ponudi putova i staza, vrhova i dolina, rijeka i jezera Franjo kao vodič, Denis, Ivan, Zdravko i ja izabrali smo Annapurna trek. Najviša točka tog puta je prijevoj Thorung La, visok 5416 m. Kao početna točka može se izabrati Besi Sahar ili neko od sljedećih mjesta, do kojih se može doći jedino ozbiljnim terenskim vozilima s pogonom 4×4. Na ovim se područjima za prijevoz najčešće koriste indijski terenci marke Mahindra, kod nas gotovo potpuno nepoznati, no vrlo čvrsti, izdržljivi i iskoristivi na ovakvim užasnim putovima koji bi se teško mogli nazvati prometnicama. Na krov smo spakirali svu našu opremu, nas pet se s vozačem guralo na pet sjedećih mjesta, a tri su nosača skutrena sjedila u prtljažniku zajedno s ostatkom opreme. Situacija bi sama po sebi bila neugodna i neudobna, čak i za ravne i asfaltirane ceste. No, noćna vožnja od Besi Sahara, mjesta gdje prestaje, čak i za nepalske prilike »civilizacija«, do mjesta Chyamche, u kojem smo proveli prvu noć, je dodatno i posebno iskustvo. Putovi kojima se vozimo su uski, iz njih izviruju kamene gromade, rupe na putu izgledaju kao da su od granata, a neki su dijelovi odnešeni bujicama. Vozimo se kroz vodene tokove koji na nekim mjestima potpuno prekrivaju puteve, kotači vozila su uvijek na rubu provalije bez ikakve zaštitne ograde, a vozilo se klatara lijevo-desno skoro stalno na granici prevrtanja u duboki bezdan. Naši bubrezi i svi unutarnji organi kao da su napravili unutarnju šetnju po tijelu. Ako sam i imao kakve kamence, zacijelo su se pretvorili u pijesak, a neki mišići i kosti možda su prvi puta od rođenja bili probuđeni ili primorani na rad. U svakom slučaju, kad smo stigli po noći, bili smo sretni što je to mučenje završilo, što se nismo nigdje strovalili niz litice, što se nije odvezao i ispao niti jedan komad opreme s krova i što konačno stojimo na svojim vlastitim nogama.
227718_10206930550453771_9160148180036347775_n
Chayamche
Chyamche je malo mjesto u kanjonu rijeke Marsyangdi Nadi, na nadmorskoj visini 1430 m. Smještaj je skroman, tople vode nema, no nakon preživjelih putešestvija na rubu survanja u nepovratni bezdan, najvažnije je domoći se kreveta, kakav bio on bio. Od nas petoro, troje nas je smješteno u sobu veličine tri kreveta. Mjesta za torbe nema, ali nakon svega od toga baš i ne radimo veliku misu. Slijedi skroman doručak koji će više manje sljedećih dana predstavljati standard. Zobena kaša, kuhana jaja i čaj. Pakiramo se i avantura započinje. U ruksake pakiramo što je nužno za taj dan, a ostatak opreme spremamo u putne torbe i dajemo nosačima. Kod nas se uvriježilo sve nosače ispod planinskih vrhova Himalaje zvati »šerpama«, međutim niti su svi nosači Šerpe, niti su svi Šerpe nosači. Šerpe su etnička skupina koja živi u vršnim dijelovima Himalaje s nepalske strane. Naziv Sherpa na tibetanskom znači »ljudi s istoka«. Dakle, naši nosači ipak nisu bili Šerpe nego samo nosači. Ubrzo nakon Chyamchea prešli smo viseći most i stigli na drugu stranu rijeke Marsyangdi Nadi. Mostovi kakve smo prelazili cijelim putem građeni su serijski od istovjetnih elemenata i kineske su proizvodnje. Djeluju stabilno i čvrsto, ma koliko god se ljuljali na vjetru, pod topotom teglećih mazgi, dugih ili kraćih kolona planinara i nosača ili rijetkih motorista koji ih prolaze nevjerojatnom brzinom. Kako nam je to prvi viseći most na ovom putovanju, naravno da izaziva najveću pažnju. Nasred mosta nalazi se rupa nastala od odrona očito vrlo velikog kamena koji je morao na most pasti s velike visine kako bi mogao napraviti takvu štetu. Rupa je provizorno sanirana, no nije teško zaključiti što se ovdje dogodilo. Istog su se trena svi pogledi s blagom strepnjom usmjerili prema nebu. Jedino što smo mogli vidjeti je modro nebo i čuti mir koji svojim glasnim kovitlacima razbija rijeka duboko ispod nas.
6871_10206930561534048_8058313228896732332_n
Prolazimo kroz prirodni tunel koji je stvorila stijena koja je pala na okolne kamene gromade i zaglavila se stvorivši nadsvođeni prolaz. Sa svih strana slijevaju se vodopadi. Oko nas prevladavaju šumski predjeli u kojima se s grane na granu prebacuju majmuni. Po osunčanim stijenama griju se gušteri. Na uskoj smo se stazi mimoilazimo s karavanom mula koja se vraća s opskrbe. U takvim prilikama nužno je stati s one strane staze gdje je stijena, kako slučajno pri sudaru ili naguravanju ne bi došlo do pada u provaliju. Naši su nosači unatoč teretima koje nose negdje daleko ispred nas. Krenuli su prema Dharapaniju da se odmore i rezerviraju nam smještaj. Nosači nekih drugih grupa jure pored nas. Lako se posramiti vidjevši njihovu skromnu odjeću i obuću, ali i brzinu kojom su koračali stazama unatoč pozamašnim teretima koje su nosili na svojim leđima uz pomoć traka na čelima. Nešto kasnije sam na njihovom odmorištu za zabavu sebi i cijelom društvu pokušao s trakom preko čela nositi teret težine od 45 kilograma. To je izazvalo prave salve smijeha među omalenim nosačima. Teturao sam kao pijan ne mogavši uhvatiti stabilnost jer su mi noge klecale nenaviknute na takvu vrstu opterećenja.
970583_10206934744918630_76399372556692457_n
Na okolnim strminama pasu koze. Ostaci strašila »čuvaju« nasade na terasastim poljima iznad rijeke. Uz kuće rastu golemi grmovi narančastih kadifa od kojih se u Nepalu rade cvjetne ogrlice za svečanosti, žrtvu, dobrodošlicu… Uokolo su mnogobrojna stabla božićnih zvijezda koja svojim crvenim cvjetovima pružaju dašak nekog ne tako bliskog božićnog ugođaja. Zanimljivo je da božićna zvijezda raste baš ovdje gdje je za rijetke stanovnike ovih krajeva Božić nešto za što vjerojatno nikada nisu čuli, a i ako su čuli, vjerojatno im ne znači apsolutno ništa. Polako se uspinjemo. Šumarci se pretvaraju u šume bambusovih stabala. Kroz njih promatramo kako s druge strane rijeke radnici popravljaju put koji se odronio uslijed velikih kiša.
Tal
Prije ulaska u Tal spuštamo se do korita rijeke koja je nanijela velike količine pijeska i ogromnih oblutaka različitih boja. Na samom ulazu u mjesto prolazimo kroz samostojeći portal koji čine ulazna vrata s molitvenim valjcima.
10310671_10206930681537048_9069646940396460936_n
Tal je malo selo, postaja za odmor, gdje se u hladu nadstrešnica možete odmoriti, popiti čaj i pojesti nešto toplo. Za ručak odabirem prženi momo punjen povrćem. Momo je nepalski specijalitet, neka vrsta raviola koji se mogu spremati ili prženi ili kuhani, a pune se svim i svačim, ovisno o tome što imate pri ruci. Nakon odmora nastavljamo dalje. Prolazimo kroz polja marihuane, koja su čak kao takva označena i na karti. Za mnoge bi ovo sasvim sigurno bio konačni cilj ovog puta, no razmišljanje o karijeri lokalnog narko bossa ostavljam za neki drugi put. Putem se mimoilazimo sa ženama koje u svojim naramcima nose drva za potpalu i hranu za stoku.
Dharapani
Do dolaska u Dharapani više smo puta prešli rijeku privikavajući se na viseće mostove koji više ne izazivaju nikakvo čuđenje. Put je mjestimično usječen u živu stijenu. Smještamo se u lodgeu »Tri sestre«. Kako se spušta noć, postaje sve hladnije. Iako je tijekom dana na suncu bilo relativno toplo, tijekom noći je, kako vani tako i u sobama, a budući da smo na nadmorskoj visini od 1900 m, vrlo hladno. Sobe su, kao i svagdje na putu, bez grijanja. Kupaonice su male zidane kabine s hladnom vodom, smještene u vrtu. Nakon tuširanja hladnom vodom moram se u neprikladnim uvjetima obući i izaći na vanjsku temperaturu ispod nule. Vani se ledi voda. Pijem odličan crni čaj s đumbirom i večeram loše pržene rezance s piletinom. U kuhinji imamo priliku vidjeti kako žene razvlače tijesto, režu ga, pune, te rade momo. Kako bih upropastio večeru do kraja, kušao sam raksi. Raksi je tradicionalna nepalska rakija koja se radi od riže ili prosa. Pije se kao naša rakija, ali može biti i zagrijana te pomiješana s vodom. Okusom možda malo podsjeća na sake, ali je zapravo nekakvog groznog, teško objašnjivog okusa, kao loša ukiseljena lozovača. Ovdje se prodavalo sve, tuširanje u toploj vodi (1 USD), topla voda za čaj, pa čak i punjenje baterija (50 centi).
Odar
Za doručak jedem chapati, beskvasni kruh u obliku palačinke koji se peče na bočnim stjenkama glinenih peći. Od Dharapanija se starim seoskim putem i kamenim stepenicama penjemo prema selu Odar. Ovdje se sadi kukuruz na terasastim poljima. To me podjetilo kako sam tri tjedna prije bio u Zagorju i komentirao besmislenost sadnje kukuruza na malim strmim zagorskim parcelama. Pomalo sam se i posramio shvativši besmisao idealizma čak i u lokalnoj poljoprivredi. Koliko god se uzgoj kukuruza u Zagorju čini uzaludnim po strminama gdje su traktori stalno na granici prevrtanja, »no japa je tak delal, pa moram i ja«, ova terasasta polja djeluju još nevjerojatnije. U ovim teškim uvjetima seljaci iskorištavaju svaku moguću plodnu površinu kako bi proizveli hranu, pa tako i ovakve strme obronke terasama pretvaraju u iskoristive poljoprivredne površine.
1918894_10206930714977884_1038632394296709457_n
Zanimljivo je vidjeti i njihove ljestve. Ne sliče niti malo na nama poznate. Da nisam vidio kako se seljaci njima penju na krov, vjerojatno ne bih ni shvatio da se radi o ljestvama. To su uzdužno prepolovljena debla u koja su urezane stopinke. Djeluju vrlo nepraktično. Mladi češnjak suši se po krovovima kuća, od kojeg se tijekom cijele naredne godine kuha izvanredna i krepka češnjakova juha. Okolo trče kokoši, pasu koze i krave, a psi se izležavaju na suncu. Zanimljivo je da su psi posvuda, premda užasno jadni, mršavi i tihi. Nikad ih nisam čuo da laju. S druge strane, mačaka nema nigdje. Kao da su ih sve polovili i prodali u Kinu ili Italiju. U Odru (na našem jeziku zvuči pomalo morbidno) posjećujemo seosku školu. Mala je i skromna, no čista i uredna. Na školskom su igralištu golovi za mali nogomet načinjeni od međusobno povezane tri grane. Fascinantno je kako su ta izolirana sela zapravo samodostatna. Iz prirode se uspije izvući skoro sve dostatno za život.
Bagarchhapa i Danakya
Napuštamo selo i uspinjemo se sve više i više. Terasasta polja zamjenjuju pašnjaci, a planine polako postaju sve vrletnije. Oko nas se pojavljuju sve viši vrhovi, okovani vječnim snijegom i ledom. Jednostavne seoske stupe od naslaganog kamenja obojane krečom sve su brojnije. Na ovoj dionici puta još je uvijek mnogo naselja, a cijeli kraj je prilično gusto naseljen. Prolazimo kroz Bagarchhapu i Danakyu. Putem nailazimo na veliki molitveni valjak visok 3 metra, promjera 2 metra. Poput domaćih ljudi zavrtio sam ga tri puta hodajući u smjeru kazaljke na satu, ne znajući točno zašto. Put nas dalje vodi preko drvenog mosta koji izgleda kao da je dopremljen negdje iz Alpa i pravo je idilično »mostovsko« osvježenje naspram onih velikih kineskih čeličnih grdosija. Zapravo kad se bolje pogleda, kod svakog prelaska rijeke negdje u dubini mohu se vidjeti više ili manje očuvani ostaci starih drvenih mostova. Da bi se prešla rijeka, nekada se trebalo spuštati do korita, pa nakon toga ponovno penjati visoko gore na drugu stranu obale. Takvi su stari mostovi bili podložniji vremenskim utjecajima te su ih česte bujice stalno rušile. Stoga su ovi novi svakako bolje rješenje. Nakon kratke reminiscencije na Alpe ulazimo u gustu šumu, na visini od otprilike 2300 metara koja nas je na prvi pogled kao neka prostorno vremenska kapsula prebacuje u šumu na Žumberku na visini od oko 500 metara. Kako hodamo, šuma se polako mijenjala i postaje sve napučenija lišajevima, pa se sa »Žumberka« selimo na »Novi Zeland« u šumu »Gospodara prstenova«.
10
Timang
Izlaskom iz šume dolazimo do sela Timang. Tu se otvara pogled na prvi osamtisućnjak na putu, Manaslu (8156 m). Iako je dosta daleko, djeluje uistinu impresivno. Oko nas se na suncu suše grah, ječam, riža, pa čak i zelje. Jedna mi se scena ispunjena gotovo tihim zvucima čekića što razbijaju kamen, i koja okrutno govori o životu u ovim krajevima, duboko urezuje u svijest. Prolazimo pored muškarca i žene bezizražajnih lica koji malim čekićima veliko kamenje očito satima pretvaraju u tucanik te ga pakiraju u vreće. U današnje doba ova scena djeluje kao duboka prošlost, zaustavljena u nekom krivom vremenu. Još pod dojmom, u prvi tren ni ne primjećujem da se otvorio vidik na Annapurnu II (7937 m). Ona je relativno blizu i pogled na nju izaziva veliko strahopoštovanje.
12
Uz put od seljana kupujem jabuke koje se prodaju na komad. Ovdje postoje brojni voćnjaci jabuka, premda smo na visini od 2600 m. Jabuke su male, svaka je drugačija, ali su tvrde i sočne, koncentriranog okusa, kakve su nekad ne tako davno bile i kod nas. Uz malo sreće, takve se jabuke još uvjek mogu pronaći u našim selima ukoliko nisu istrunule i pale sa stabla jer ih se nikome nije isplatilo brati. Prolazimo policijsku kontrolnu točku. Tu se provjerava imamo li plaćene dozvole za ovaj trek. Kako je ova vrsta turizma značajan izvor prihoda za Nepal, svaki je treker dužan platiti svojevrsnu propusnicu koja se provjerava na ovakvim kontrolnim točkama.
Chame i Talekh
U sumrak ulazimo kroz »slavoluk« u Chame i vrtimo molitvene valjke na dugom zidu na ulazu u selo. Velik priljev planinara vidi se i u građevinskim aktivnostima. Seljaci na leđima nose velike grede za izgradnju kuća. Upravo se grade dvije nove kuće i na gradilištu je velika užurbanost. U zraku se osjeća miris svježe piljevine. Na ulazu u selo nalazi se veliko imanje koje služi za prihvat svih teglećih mazgi. Ovdje umorne životinje dobijaju zasluženu zob za večeru. Prolazimo uz dugi molitveni zid i smještamo se u Tilicho Guest House. Tuširanje uz plinski bojler i smrzavanje. Odlučujem da je to zadnje tuširanje jer je bolje smrditi nego se razboljeti. Jako je hladno. Zubi samo što nu pucaju dok ih perem tako hladnom vodom. U seoskoj trgovini kupujem termosicu. Večere i jutra su postali prehladni da bih pio vodu iz boce ili mjeha. U kuhinji žene gnječe češnjak za juhu u drvenim mužarima. Odmah je jasno da ćemo na taj način započeti našu večeru. Nakon toga slijedi dal bhat. Dal je juha od leće, a bhat je kuhana riža. Uz to se obično dobije i roti, okrugli beskvasni kruh koji je ovdje vrlo česta namirnica. Bogatstvo ovog jela kao četvrti element nadopunjuje žlica kuhanog krumpira s povrćem. Nosači danima ne jedu ništa drugo osim toga, a razlog je zapravo jednostavan. Kako su porcije hrane ovdje male i skromne, ovo je jedino jelo za koje se dobivaju po želji repete bez nadoplate. Naš se Zdravko povukao u sobu jer mu nije dobro, a mi se ostali kartamo. Kako teče večer raspoloženje se diže, ali nas u zagrijanoj prostoriji ipak polako savladava umor. U međuvremenu je Zdravko dobio temperaturu. S tom mišlju odlazimo u ledene sobe, uvlačimo se u vreće i pokrivamo debelim dekama jer je stvarno ledeno. Zdravku je još hladnije unatoč tome što je u Kathmandu kupio vreću za najekstremnije zimske uvjete. Trese ga zimica. Jutarnje pranje zubi je pravo mučenje. Sva je voda zaleđena. Pri umivanju ruke peku od hladnoće. Za doručak se kao luksuz može birati između čaja od mente, masale i crnog čaja. Masala je crni čaj s mješavinom začina kao što su kardamon, klinčići, cimet, đumbir, papar i anis, koji se poslužuje s mlijekom. Izbor hrane je znatno skromniji: zobena kaša sa ili bez narezanih jabuka i kuhana jaja. Zdravku nije ništa bolje. Iznad glave nam se množe upitnici. Što sad? S tim pitanjem iznad glave tumaramo mjestom. Uz mjesno svetište nalazi se lokalna banka. To je zapravo samo jedna od kuća u nizu s reklamom kao i bilo koja trgovina i ništa više. Bankomata naravno nema, međutim za to smo pripremljeni. Sav potreban novac za ovo putovanje nosimo sa sobom. Oko nas se događa svakodnevni seoski život. Psi, kokoši, koze, trgovine, svetišta, djeca trčkaraju, starci sjede u hladu, žene nose drva iz šume, suše se žitarice i grah. Odlazimo u obližnji Talekh gdje se nalaze izvori tople vode. Prelazimo most ukrašen brojnim molitvenim zastavicama i iza leđa nam se otvara vidik na Annapurnu II. Dolje na rijeci žene peru veš. Slika je idilična. Hodamo uskom stazom do izvora tople vode, koji je zapravo izbetonirani bazen. Voda je jako vrela pa je u njoj nemoguće držati ruku. Sjedimo okupani suncem, slušamo huk Marsyangadi Nadi, gledamo kroz pamučne oblake na Annapurnu II i razmišljamo što će biti kad se vratimo u svratište. Zdravko je slab. Hoće li moći hodati? Hoćemo li ga pričekati jedan dan? Hoćemo li se vratiti? Pitanja se roje, nošena hukom rijeke. Naravno, pri povratku u svratište nismo zatekli Zdravka vedrog i nasmijanog, već u vrućici, prekrivenog vrećom za spavanje i mnoštvom deka. Donosimo odluku. Mi krećemo dalje, a Zdravko ostaje s jednim nosačem u Cahameu do sutradan ujutro. Ako će mu biti dobro, stići će do Mananga motorom pa ćemo zajedno nastaviti dalje. Naravno da motor nije idealno prijevozno sredstvo, no automobilima se ne može dalje od Chamea, a za motore postoji put koji je koliko-toliko prihvatljiv. Ako će mu biti loše, i dalje ovisno o situaciji, dopremit će ga negdje do mjesta gdje može sletjeti helikopter, što je najbrži način bijega u civilizaciju, ili ono kako civilizacija izgleda u nepalskim uvjetima. Pozdravljamo se pa uz obostrano dobre želje u tišini nastavljamo dalje. Nitko zapravo ne zna što mu je. Putem prolazimo pored stupa, hrpi isklesanog kamenja s molitvama, susrećemo nosače i karavane mazgi. Ulazimo u područje crnogorice. Na sve strane se otvaraju neki novi snijegom optočeni vrhovi. Uz rijeke su česti odroni. Na putu prema Brhatangu nailazimo na velike nasade jabuka. Opet kupujem jabuke za put. Prva klasa jabuka košta 40 rupia, a lošija 20. Kratki odmor koristimo da pojedemo izvanredne pite od jabuka, koje su neka vrsta nepalskih spring rolica punjenih jabukama. Ovako osvježenima popravlja nam se raspoloženje. Nastavljamo putom koji je doslovno uklesan u kamenu stijenu, kao neki vodoravno polegnuti tunel u kojem je otvorena bočna strana, okrenuta k rijeci. Uspinjemo se na visinu od 3000 metara i kako je Ivanu ovo bio prvi dolazak na takvu visinu, shodno starom dobrom planinarskom običaju, dobiva svoju porciju udaraca užetom po stražnjici. Nakon prelaska mosta slijedi strmi uspon građenom stazom sve do odmorišta u šumi gdje se nalazi malo seosko trgovište. Tu se prodaju kuhana jaja, jabuke i razne seoske rukotvorine. Sa stabla sve kao nadglednik promatra golemi crni gavran, što po Alanu Edgaru Poeu ne sluti na dobro. To nas ponovno bez riječi podsjeća na Zdravkovo zdravlje. Dalje nas put vodi zimzelenom šumom. Jedno mjesto u njoj djeluje kao svetište šumskih vilenjaka. To je mala čistina usred šume okićena raznobojnim zastavicama i krpama. Okolo vlada tišina i samo čekam da se iza kakvog korijena pojave Tintilinići ili Hobiti. Takva mjesta se obično nalaze na otvorenom na prijevojima ili vrhovima, ali ovakvo što nismo vidjeli nigdje osim ovdje. Nakon Dhikur Pokhari prolazimo pored manjeg jezera i prelazimo rijeku jednim trošnim starinskim mostom načetim bujicama. Za naše prilike to je malo čudo graditeljstva koje očito proživljava svoje posljednje dane. U blizini je već napravljen novi čelični viseći most, pa ovaj stari sigurno nitko više neće popravljati niti obnavljati. Vjerojatno smo među zadnjima koji su prešli rijeku preko njegovih klimavih drvenih greda. Sa svake strane rijeke nalazi se podest složen od kamenog suhozida. Iz njega pod 30-ak stupnjeva viri nekoliko greda. Na njih su bile složene nešto duže grede i tako dalje u četiri sve duža niza. Na takve stršeće konzole stavljene su završne grede koje premošćuju rijeku i omogućuju siguran prelazak.
Upper Pisang
12644814_10207152746728539_6721814836411896734_n
Ispod nas se u dolini vide kuće Lower Pisanga, a gore na brdu nalazi se pravo starinsko kameno selo, Upper Pisang. Sve kuće, osim jedne moderne, obojane u roza boju, kao da izranjaju iz prošlosti i stopljene su s planinom iz koje izrastaju. Na krovovima se nalazi drvena šindra na koju je naslagano kamenje kao zaštita od vjetra. Selo je prepuno stupa, uskih prolaza, stubišta, molitvenih zidova, zastavica, blata, ruševina, slame, rezbarija u drvu, šareno obojanih prozora, krava i teladi. Do Pisanga ne vode nikakve prometnice pa su planinske staze njegova jedina veza s okolnim svijetom. Do sada su se sve kuće u mjestima kroz koja smo prolazili nalazile uz neku vrstu prometnice, kao u kakvom slavonskom šoru. Upper Pisang međutim svjedoiči da polako ali sigurno napuštamo civilizaciju. U selu nema struje niti drugih tekovina moderne civilizacije. U svratištu nema grijanja, ali ima deka koje će dobro poslužiti noću kad se temperature spuste znatno ispod nule. Večera je, kao i obično, skromna: čaj od mente, juha od luka i malo kuhanog krumpira s natruhama zelja. Dobivamo nove informacije o Zdravku. Nije mu bolje. Ako mu se do sutra ne poboljša stanje, morat će se vratiti. S terase svratišta imamo predivan pogled na Annapurnu II, ispod čijih se snježnih vrhunaca vrtimo već neko vrijeme. Jutro je stvarno hladno. Razbijamo led u koritu kako bismo se mogli umiti. Za doručak blagujemo neku groznu, mekanu i gnjecavu pogaču od heljde te fantastičan i moćan jakov sir. Postavljamo pitanje kako sir može biti od jakovog mlijeka kad mužjaci nemaju mlijeka. Naravno, sir se radi od mlijeka ženki jaka, koje se u Nepalu zovu nak. Njihovo mlijeko ima postotak masnoće od 7% što je mnogo kad se zna da kravlje mlijeko ima masnoću od 3 do 4%, a ovčje oko 5%. Upravo zato su sirevi od jakovog mlijeka izuzetno jakog okusa i bogate arome. Nakon doručka stižu nove vijesti. Zdravko se rano ujutro helikopterom vratio u Kathmandu i nakon pregleda i liječenja će se vratiti kući. Sada mu je nešto bolje, no i dalje nitko ne zna od čega boluje. Odlazimo se pomoliti za Zdravka u budističkom samostanu na vrhu sela. Kako nalažu dobri običaji, dajemo milodar, skidamo cipele i ulazimo u samostan pa svatko na svoj način dijeli misli i molitvu u ovom svetom mjestu. Uvijek ispočetka ostajem impresioniran tim šarenilom boja i mnoštvom ukrasa koji ispunjavaju svaki djelić površine budističkih hramova. U starim su hramovima te boje dobile patinu, pa djeluju nekako uzvišeno, no u novima gotovo da peku oči od mnoštva jarkih boja. Dan je divan, vedar i sunčan, ali i prilično hladan. S redovnicima ispijamo instant čaj od limuna koji su nam ponudili kao čin zahvalnosti za milodar. Nakon pozdrava oni nastavljaju svoju razbibrigu. To je neka vrsta biljara koji se igra na malom stolu s četiri rupe, bez štapova, sa žetonima kao iz igre mlin, koji se napucavaju prstima. Tijekom dana ponovno nam se pridružuje Chintak, nosač koji je ostao sa Zdravkom, što će svakako pomoći drugoj dvojci nosača, Paavanu i Umdaru, da prerasporede i lakše nose teret. S lijeve strane ostaje nam maleno tirkizno jezero, čija su prava suprotnost golemi bodljikavi grmovi crvenog lista i crvenog ploda koji rastu na njegovim obalama.
Ghyara
Nakon prelaska dubokog kanjona započinje naporan i dug uspon u zavojima. Sad konačno vidimo i Pisang Peak (6091 m), koji se nalazi uznad Pisanga. Pa ipak, iz samog Pisanga on se ne vidi jer ga zaklanjaju druga niža brda. Na slavini punimo vodu koju je Franjo dezinficirao UV svjetiljkom. Nakon što smo se uspeli na Ghyaru bivamo nagrađeni najljepšim pogledom do sada. Annapurna II, Annapurna III (7555 m) i Gangapurna (7455 m) razvijaju svoje moćne masive pred našim očima poput paunova što se šepure u indijskim vrtovima. Sjedimo na klupi ispod molitvenih zastavica sa stupom iza leđa, pili čaj od đumbira te se divili veličanstvenosti vrhova ispred nas. Umjesto čokoladica i grickalica, od seljaka smo kupili mrkve koje smo grickali sa zadovoljstvom kao »vitaminske bombe«. Hrana koja se blaguje u ovim krajevima su riža, ječam, proso, heljda, kuhana jaja, krumpir i natruhe kuhanog povrća. Bez mesa. Bez voća, osim nekoliko jabuka koje smo kupili putem. Bez vitamina. Sve djeluje kao neko putovanje koje ne samo da čisti dušu i tijelo od civilizacije nego i organizam od hrane i navika na koje smo godinama navikli. Hrane je malo, no energetski je dostatna za napore koje prolazimo. Salo se topi, što će se vidjeti na kraju putovanja. Po povratku u Zagreb sva mi je odjeća bila barem broj prevelika, no kroz nekoliko mjeseci povratka na staru prehranu i životne navike vratio sam se natrag u svoju standardnu konfekcijsku veličinu. Ghyara je izolirano selo, visoko gore u planinama, s kamenim kućama i štalama, stubištima, terasama, tunelima i poljima koja seljaci oru drvenim plugovima s upregnutim volovima. Slijedi dug put kroz Nawal, Munchi i Bragu do Mananga. U Nawalu imam priliku kušati jakov curry, što je prvo meso nakon nekoliko dana vegetarijanstva. Naravno da sam navečer dobio proljev. Je li to bilo zbog loše hrane ili zbog toga što mi je to nakon svakodnevne lagane hrane ovo teško jelo preteško palo na želudac nikada neću saznati. U svakom slučaju, uz sve to, meso je bilo žilavo i neukusno. Dvostruka katastrofa! U Bragi se nalazi gompa stara oko 900 godina, koja stvarno tako i djeluje. Zgrade, slikarije po zidovima, skulpture, sve odiše patinom i vremenima kad ovim krajevima nisu hodali planinari. Kako smo već odavno prešli visinu od 3000 m, sve je više jakova koji pasu po planinskim livadama. Ove ogromne životinje teške i po jednu tonu žive na visinama od 3000 do 5000 m, a ispod ovih visina ih je praktički nemoguće susresti. Jakovi nisu nimalo drage i simpatične životinje. U pokušaju da snimim jednog »ozbiljnog« mužjaka bijele boje, od nabijanja na rogove spasio me brzi bijeg i kanal koji sam uspio preskočiti. Dotičnom jaku se nije više dalo trošiti vrijeme na budalu s kamerom koja mu je remetila večeru.
2
Manang
Već ozbiljno umorni stižemo u sumrak u Manang. To mjesto na visini od 3540 metara centar je ove regije i najviše što civilizacija može pružiti u ovim krajevima. U Manangu postoji slastičarnica, moguće je kupiti jakov sir, baterije, planinarsku opremu i sušeno voće. Sve to je apsolutni luksuz u ovim zabačenim krajevima. Uz sobu smo čak imali i vlastiti sanitarni čvor. Na ovakvom treku veoma je teško održavati higijenu, pogotovo prema našim svakodnevnim uvriježenim standardima. Ujutro i navečer su temperature vrlo niske, uglavnom ispod nule. Grijanja nema nigdje. Takozvane kupaonice su najčešće odvojene od kuća i temperatura vode u njima ne prelazi +5 stupnjeva Celzija, dok je temperatura zraka često niža od nule. Ako ponegdje i ima tople vode, to se posebno naplaćuje. Pri tome se voda grije plinskim bojlerima koji su spojeni na plinske boce i koji su vrlo nepouzdani. Plinske boce se dopremaju mazgama. U »kupaonicama« koje najčešće sliče na poljski WC nema pločica, već samo beton na podu i cigle na zidovima. Vodovodna instalacija je nadžbukna, tuševi uglavnom nemaju ružu (što je bolje), a ako ju imaju onda šprica na sve strane samo ne tamo gdje želite. Ne postoje vješalice ili nešto na što biste mogli odložiti odjeću, cipele, sapun ili ručnik. Onako mokri pokušavate se obrisati malim ručnikom koji nosite i koristite tijekom svih 14 dana treka. Isti i za lice i za noge. Na brzinu se oblačite ako imate sreće da niste smočili odjeću i sad kuda? U hladnu sobu, ili u blagavaonu u kojoj se ipak donekle grije. Oko peći su svi sakupljeni kao oko nekog svetišta ili oltara. Kako se penjete više sve je hladnije i hladnije, a grijanje sve rjeđe i rjeđe. Nema šuma, nema drveća, jedino što služi za ogrjev je osušen jakov izmet. Nije teško izgubiti volju ni za pranjem zubiju jer morate ili kupiti zagrijanu vodu ili zube prati u užasno ledenoj vodi da vas zubi zabole. I nemojte misliti da je tako u lošim i jeftinim smještajima. Tako je u svim smještajima. To je standard. Mokre maramice se u ovim uvjetima čine kao sasvim dobro sredstvo za održavanje higijene, a najbolje je koristiti sportski ručnik koji se relativno brzo suši. Ujutro naručujem bogati doručak koji će ujedno biti i ručak. Restani krumpir, dva tosta, dva jaja, müsli s toplim mlijekom i čaj. Dan je divan. Iznad nas se naviruju Annapurna II, Annapurna III i Gangapurna. Po uskim ulicama nalaze su se nanosi snijega, žene u mužarima drobe krumpir za juhu, druge nose pune košare crnogorice iz šume, dok se djeca igraju na cesti.
3
U Manangu se nalazi i kino. To je zapravo malo veća podrumska prostorija s klupama preko kojih su pobacane jakove kože, platno, projektor, peć i nezaobilazni aparat za kokice. Zidovi su obloženi plahtama i dekama kako bi se zadržale natruhe topline iz malene peći. Na repertoaru »North Pole Movie Theatra« igraju klasični planinarski filmovi i oni vezani uz Tibet i budističku kulturu kao: Samsara, Baraka, Sedam godina u Tibetu, Into the Wild, Touching the Void i sl. Na mnogim kućama se nalaze divni stari izrezbareni i bogato obojani prozori, kao jedini svjedoci svjetovne umjetničke kreacije u ovim krajevima. S Gangapurne se spušta ledenjak i na svom dnu u blizini Mananga čini maleno tirkizno Gangapurna jezero. Na livadama okolo pasu brojni jakovi i koze. Iz Mananga je moguće ostvariti uspone na Kicho Tal – ledeno jezero koje se nalazi na visini od 4600 m ili na pećine Milarepa. Rijeka Marsyangdi Nadi je odavno prestala biti široka i divlja i sad je samo glasnožuboreći potok koji se napaja s planinskih vrhunaca. Prelaskom preko visećeg mosta ulazimo u područje gdje snijeg postaje sve redovitija pojava. Radi aklimatizacije poduzimamo izlet na jednu od sporednih ruta, vjerojatno najljepšu od svih: trodnevni uspon do jezera Tilicho na visini od 4920 metara.
Jezero Tilicho
Jezero Tilicho često se opisuje kao najviše nezaleđeno jezero na svijetu. Nalazi se unutar masiva Annapurne, prvog »osvojenog« osamtisućnjaka na svijetu, vrha na koji su se 3. lipnja 1950. popeli francuski alpinisti Maurice Herzog i Louis Lachenal. Pristup jezeru nalazi se izvan standardne trase, na sporednim rutama Around Annapurna treka, jednog od najpopularnijih i najljepših trekova na cijelom svijetu. Glavna trasa ovog treka označena je uglavnom na stijenama crvenom i bijelom debelom crtom, dok su sporedne trase označene bijelom i plavom crtom. Pristup jezeru moguć je iz dva pravca. Prvi je s istočne strane iz Mananga, a drugi sa sjeveroistočne strane, iz Jomsona preko Thinija i Kaisanga. Sjeveroistočni prilaz prvi su puta, dok su tražili najbolji put za uspon na Annapurnu 1950., prehodali Herzog, Ichac, Rebuffat i Foutharkey. Naravno, putovi tad nisu bili obilježeni, karte su bile vrlo površne i krivo nacrtane, a vodiči su im bili seljaci koji su jedini poznavali putove za ispašu stoke. Zanimljivi su Herzogovi komentari na mjesta kroz koja mi prolazimo 64 godine poslije. Krenuli su iz svog kampa u mjestu Tukuche te su »trijumfalno umarširali u malo selo Marphu u kojem su svuda lepršale molitvene zastavice… Prošli smo kraj molitvenih zidova ukrašenih kamenim pločama na kojima je bio ispisan klasičan tekst: Om mani padme hum.« I danas se u bespućima s nepalske strane Himalaje u rijetko naseljenim prostranstvima, gdje je za razliku od ostatka Nepala pretežita vjera budizam, često nailazi na »molitvene zidove«. Molitveni zidovi ili mani walls su manje ili više složene strukture u obliku zida ili naprosto posložene hrpe kamenja na kojima se nalaze kamene ploče. Na njima je u pravilu uklesana vjerojatno najpoznatija budistička mantra, koja dolazi iz Avalokiteśvare i sastoji se od šest slogova: »Om mani padme hum«. Ova klasična mantra bi se mogla prevesti kao »Slava dragulju u lotosovu cvijetu«. Prema slogovima »ma-ni« su ovi zidovi dobili ime. Takve zidove krase i drugi duži ili kraći natpisi i mantre, kao i stilizirani znakovi iz Asthamangale. Neki od tih zidova su građeni »ozbiljnije« te u sebi imaju ugrađene drvene grede i nosače, ili se unutar njih nalaze kamenje ili daske oslikane Budinim likom. Dok su neke ploče nakon klesanja ostavljene u svom prirodnom stanju, neke su obojane jarkim bojama. U svemu tome me se kao dinamovca od rođenja dojmila jedna kamena ploča sa slogom obojanim u Dinamovu plavu boju i znakom koji je vrlo sličan slovu d iz Dinamovog grba. Sasvim je sigurno da svetost ovog mjesta i taj znak nemaju nikakve veze sa »svetim imenom Dinamo«, ali susret s ovim molitvenim zidom je za mene svakako imao još jednu dimenziju više. Takvi molitveni zidovi sveto su mjesto molitve i zalog poštovanju duhovima tog mjesta. Oni se obilaze s lijeve strane, ili se oko njih kruži u smjeru kretanja kazaljke na satu, kao što se prema budističkoj doktrini vrti zemaljska kugla i cijeli svemir. Preporučljivo se iz poštovanja prema vjeri, lokalnom stanovništvu te običajima pridržavati ovog pravila. Sve ove protekle godine očito nisu naškodile niti vjeri niti molitvenim zidovima. Međutim, vratimo se nakratko Herzogu koji piše: »U sumrak smo ušli u bijedno selo Thinigaon. Stanovnici su iznimno primitivni i upadljivo prljavi…« Danas se selo na kartama obilježava kraćim nazivom Thini i nalazi se u blizini sada mnogo većeg mjesta Jomsona koje ima čak i zračnu luku. O primitivizmu mi je teško govoriti, pogotovo u vrijeme kad su oni bili ako ne prvi, onda vjerojatno jedni od prvih bijelih ljudi koji su ti ljudi vidjeli u životu, no činjenica je da im čistoća ni danas ne predstavlja najvažniju stvar u životu. Uostalom zašto se Francuzi čude? Pa upravo su oni iz sličnih razloga izmislili parfeme i perike? Nakon svega uspjeli su se popeti do zapadnog prijevoj Tilicho. Desno od njih nalazila se »divovska planinska barijera s brojnim vrhovima visokim 7000 metara«, a ispred njih »prostrana visoravan u središtu koje je bilo veliko zaleđeno jezero prekriveno snijegom«. Jezero su među sobom nazvali Veliko ledeno jezero. Kakve su karte koristili jasno pokazuje činjenica da jezero dugo 4 km uopće nije bilo ucrtano. Prijevoj koji su prvo prošli se zapravo zove Mandala. Velika barijera čak i danas nema neko obilježeno ime, ali se najčešće naziva po vrhu Tilicho, visokom 7134 m. Također se i jezero koje nije postojalo na onovremenim kartama zove Tilicho. Po lijevoj strani jezera su došli na njegov drugi kraj na mjesto kojim smo mi završili naš uspon sa zapadne strane. Put nas dalje vodi kroz Khangsar, posljednje naseljeno mjesto prije ulaska u unutrašnjost masiva. U selu vladala tipična nepalska spora užurbanost. Grupa žena sjedi u krugu, čuva malu djecu i mužarom drobi mini krumpire veličine Mozart kugle. Prolazimo pored Thare gompe, starog samostana koji je vizualno izuzetno atraktivan, no nažalost vrata su zatvorena. Kod Shiri Kharka zastajemo kako bi Ivan ponovno dobio užetom po guzici jer smo prešli visinu od 4000 metara. Putem nam se otvaraju pogledi na nove veličanstvene vrhunce: Tare Kang (7069 m) i Khangsar Kang (7485 m). Krajolik se postupno mijenja. Ušli smo u sipar. Strmo se spuštamo, prolazimo kroz kanjone, uske prolaze i procjepe, pa se opet uspinjemo sve do Tilicho Lake Base Campa. Vrlo je hladno i nema puno ljudi. Sutradan idemo do jezera i prvi put do visine od 5000 metara. Veoma smo uzbuđeni. Kod svakog se to manifestira na drugačiji način. Zabundani smo jer ovdje čak ni u blagovaonici nema apsolutno nikakvog grijanja. Oko Base Campa se nalazi mnoštvo rogova plave ovce. Unatoč svom nazivu, ova životinja nije niti plava, niti je ovca. To je vrsta šupljorošca parnoprstaša slična divljoj kozi koja živi u podnožju vrhunaca Himalaje u Nepalu, Indiji, Pakistanu, Butanu i Tibetu na visinama od 4000 do 6500 metara. Živi u krdima na nepristupačnom području, strašljiva je i nije joj lako prići blizu. Kaša za doručak, oblačenje i još po mraku započinjemo uspon. Prolazimo preko brojnih zapuha snijega.
7
Putem je došlo do neobičnog susreta: Viki Grošelj »šeta« sa svojim prijateljima ovim divnim krajevima. On je legenda slovenskog alpinizma, Slovenac s najviše ispenjanih osamtisućnjaka i prvi Slovenac koji je ispenjao najviše vrhove svih kontinenata. Prava je čast kročiti u isto vrijeme stazom kojom hoda netko s takvim iskustvom i takvim životopisom. Svakim se korakom vidi da on hoda drugačije od nas, kao što Messi drugačije prima i udara loptu od većine nas koji smo nekada pokušavali i mislili da znamo igrati nogomet. Vrijeme je takvo da je mogućnost lavina vrlo velika. Dok u tišini hodamo i razmišljamo o tome, s lijeve strane se u daljini čuje gromoglasna buka. Svi kao na znak dižemo i okrećemo glave i gledamo kako se golema snježna masa u maglici i prašini kotura niz strme zidove sjevernog ledenjaka Annapurne. Samo se gledavamo i u grobnoj tišini nastavljamo korak po korak dalje. Dolazimo na neke zavoje na kojima smo naglo dobivali na visini, unatoč tome što su nam zbog već prilično velike visine koraci bili sve sporiji i sporiji, a kretanje sve sličnije slow motionu. Polako me savladava umor, nedostatak kisika i lagana bezvoljnost, dok se glavom roje klasična pitanja i misli: »Mili Bože, zar mi sve ovo stvarno treba? Kad i ako se vratim, neću nikad više u planine. Što fali Sljemenu? Da mi se je konačno najesti čvaraka i luka i eksati hladan gemišt. Svi koje znam su sad na moru, uživaju u toplini sunca, plaži…« S lijeve strane ukazuje se malo jezero, a ubrzo zatim i veličanstveno modro jezero Tilicho, kao stiješnjena fleka plave boje između kristalno bijelih ruku što je čvrsto stežu da ne procuri kroz prste. Od Chyamchea do jezera Tilicho trebalo nam je 6 dana uz 43 sata i 28 minuta hoda, pri čemu smo prohodali 94,5 km i savladali visinsku razliku od 6320 m, u što su uračunati svi usponi. Nakon hodanja po mraku, dok je snijeg još uvijek tvrd, u prijepodnevnim satima stojimo na rubu jezera i pomalo umorno i bespomoćno zurimo u tu prekrasnu modru nezaleđenu površinu, u potpunosti okruženu snijegom i zaleđenim vrhovima. Nad samim se jezerom nadvio Tilicho peak, visok 7134 m. S njega se prema jezeru spušta ledopad po kojem plutaju komadi leda. Jezero je dugo 3,9 km, a široko 1,6 km. Površina mu je 4,8 kvadratna kilometra, a maksimalna dubina 85 m, uz volumen od 155 milijuna litara. Ovdje je stanište snježnog leoparda. Ne trebam ni reći da ga nismo vidjeli. Budući da smo prešli 5000 metara, svima osim Franji bio je red da dobiju užetom po stražnjici, ali u stanju u kojem smo sada, to nikome nije ni palo na pamet. Razdragani se slikamo, veselimo i gotovo skačemo u zrak. Misleći da trčimo, vučemo se kao stare babe do obližnje kućice u kojoj nije mnogo toplije nego vani, ali nas je zagrijala instant juha s rezancima. Draga toplina grije ruke i cijelo tijelo. O okusu nitko nije ni razmišlja, ali slano nam izuzetno godi.
Svjetski rekord
Za ovo je jezero vezana jedna prilično zanimljiva priča koja nema baš puno veze s planinarenjem, već s ronjenjem. Kao i u drugim područjima ljudskog djelovanja, tako i u ronjenju, danas nije dovoljno »samo roniti«, uživati u ljepotama koje nas okružuju pod vodom, istraživati što se skriva iza neke stijene, ispod nekog prevjesa, unutar neke špilje… Svi žele pomaknuti granice, napraviti ono što do danas još nitko nije, i na neki način ostati zabilježeni u analima, biti netko o kome se priča u ronilačkim krugovima ili ostati zapisan makar i privremeno u Guinnessovu knjigu rekorda. Kako se razvijaju tehnologije i oprema, kako su saznanja o fizici ronjenja sve bolja, tako se olakšava fanaticima i osebenjacima da pomiču granice u ronjenju. Često su te granice zapravo čisto istjerivanje ego tripova, no kako se kaže kod nas u Rudešu: »Svaka budala ima svoje veselje«. Upravo tako su svjetski rekord u najvišem scuba zaronu na svijetu ostvarili 2000. godine ruski ronioci Andrei Andryushin, Denis Bakin i Maxim Gresko roneći upravo ovdje na ovom jezeru. Iako nam svima zvoni da je jezero Titicaca koje se nalazi na granici između Perua i Bolivije najviše jezero, ono se nalazi na nadmorskoj visini od »samo« 3800 m. Najviše jezero na svijetu se nalazi u Argentini na 6400 m i zove se Nevado Ojos del Salado. Dok stojim uz rub jezera razmišljam kako bi bilo zaroniti kao što je to napravila skupina ruskih ronilačkih entuzijasta. Vani je temperatura od –10 C, a vjetar šiba velikom brzinom stvarajući osjećaj da je barem 10 stupnjeva hladnije. Izvlačim termosicu s čajem iz ruksaka kao bih ugrijao ruke i grlo i shvatio da bi takav uron u ovom trenutku bio potpuno nemoguć. Oni su ipak za svoj rekord odabrali primjerenije vrijeme kad obale jezera nisu okovane snijegom i kad studen nije ovako jaka. Evo i kratke priče o njihovom pothvatu! Prva ideja o ronjenju na jezeru Tilicho rodila se 1999. godine kad su Andrei Andryushin i Denis Bakin bili na Annapurna treku i saznali da se u blizini nalazi jezero Tilicho (4919 m). Po povratku u Moskvu krenuli su razrađivati ideju o zaronu na Tilichu. Andrei je prezentirao svoju ideju Vladimu Belenkinu, predsjedniku Sprout Dive Cluba i od njega dobio bezrezervnu podršku. Ubrzo se grupa proširila za još par imena: Maxim Gresko, Pavel Ruslanov, Guennadi Slobodanyuk, Dmitri Friedman i Svetlana Chistyakova. Pri prijavi za Guinnessovu knjigu rekorda doživjeli su neugodnu odbijenicu jer njihov predstavnik nije mogao prisustvovati ovom pothvatu. Međutim, ova odbijenica kao i nedostatak sponzora nisu mogli zaustaviti ovu ideju. Odlučeno je da će cijeli projekt isfinancirati sami, a logistiku će odraditi preko Himalayan cluba zbog čega se timu priključio i njegov predsjednik Sergei Vertelov. Uz financijske brige moralo se riješiti i cijeli niz drugih nimalo jednostavnijih problema. Trebalo je na jezero dostaviti više od pola tone, opreme uključujući i kompresor. To se nosilo po strminama i uskim planinarskim stazama kojima mogu prolaziti samo ljudi i stoka. Naravno da i tablice za ronjenje na takvim visinama ne postoje, pa je trebalo napraviti nekakvu svoju kalkulaciju i aproksimaciju postojećih rezultata. Odlučeno je da maksimalna dubina urona bude 25 m, s vremenom dna od jedne minute. Nadalje, u slučaju bilo kakvih nepogoda sa roniocima evakuacija je moguća jedino helikopterom, a opće je poznato da nakon ronjenja nije pametno letjeti. Drugi način evakuacije bi bio ili na mazgi ili na jaku, i tako kilometrima nizbrdo. Da ne govorimo da u Nepalu naravno nema nikakvih barokomora. Ekspedicija je nakon sletanja u Kathmandu sletjela u lokalnu zračnu luku u Manangu, koja se nalazi na visini od 3550 m. Zbog velike visine su napravili aklimaizaciju od dva dana. Nakon toga su napravili probni uron na lokalnom jezeru uz blagoslov lame te su krenuli na dvodnevni trek do jezera Tilicho. Dana 23. rujna 2000. godine ekspedicija se utaborila na jezeru sa suprotne strane ledenjaka. Budući da je visina velika, a aklimatizacijsko razdoblje kratko, većina članova ekspedicije je poboljevala od visinske bolesti i njenih raznih manifestacija kao što su glavobolja, povraćanje, bezvoljnost, mučnina i slično. Vremenske prilike su se brzo mijenjale, što je često na takvim visinama, od sunca tijekom dana, do snažnog vjetra, snijega i temperature od –10 stupnjeva po noći. Sljedeći dan su napravili zaron s obale na dubinu od 10 metara. Loše vrijeme, vjetar i snijeg koji su porušili šatore, zaron i visinska bolest potpuno su iscrpili članove ekspedicije. Međutim, Andrei je i dalje inzistirao na unaprjed predviđenom planu te je 25. rujna krenuo s Denisom, Maximom, nosačima i opremom prema sjevernoj obali, gdje konfiguracija terena pruža najbolje uvjete za uron. Nakon otprilike 2 km su stali i krenuli s opremanjem. Kako svako kretanje i napor na ovim visinama traži dodatne količine snage, a disanje je značajno otežano nedovoljnom količinom kisika, to svakako nije bio lagan posao. Voda je bila tamna i neprozirna, a vidljivost nije prelazila jedan metara. Temperatura vode na površini je iznosila 6 stupnjeva Celzija. Ronilačko računalo se prebacilo na »dive mod« tek na dubini od 5 m, pokazujući dubinu od 0 m. Prema tom računalu su zaronili do dubine od 25 m, gdje je temperatura vode iznosila 3 stupnja. Kameno dno se i dalje spuštalo u dubinu, no znali su da je vrijeme za povratak. Bilo je prilično važno izroniti na mjestu urona, jer plivanje u kompletnoj opremi s ovakvim postotkom kisika u zraku iziskuje nadljudske napore. Uron u trajanju od 15 minuta je protekao bez ikakvih neugodnih iznenađenja. Pritom nije viđen nikakav oblik podvodnog života, što s obzirom na vidljivost nije neko iznenađenje. S tim su uronom postigli svoj cilj, napravili su scuba uron na do tada najvećoj nadmorskoj visini. Nakon ponovnog kratkog slikanja i sreće što baterije u fotoaparatu rade unatoč niskim temperaturama, krećemo natrag do Tilicho Base Campa, ovaj put po snijegu koji je omekšao i u koji noge propadaju sve dublje i dublje. Krećemo se već poznatom rutom, uz česta proklizavanja, ali bez ikakvih ozbiljnih ekscesa. Dolazimo do Base Campa. Pred nama je duga večer, još duža noć, vjetar koji fijuče kroz zidove, zaleđena voda, juha od češnjaka i riža s povrćem, boce s vodom koje se kao i baterije griju u vrećama za spavanje, i razmišljanje o tome gdje smo bili, što smo prošli i kud nas još put dalje vodi. Slabo sam spavao. Na ovim visinama san mi teško dolazi na oči. Misli se roje bjesomučno. Jedne smjenjuju druge. Vrtio sam se i mučio. Teško dolazio do zraka. A kad sam zaspao i probudio se, situacija je bila još teža. Ujutro mi je teško izvući se iz vreće u hladnu sobu, obuti tvrde cipele, doručkovati u jakni, kapi i rukavicama. Hodanje ujutro unatoč svemu uvijek započinje veselo. Dan je opet vedar i takvo vrijeme odmah odagna sav nakupljen umor i zlovolju. Akumulira se nova energija, veselje i elan, sve zapažamo, često zastajemo i slikamo. Kako dan ide prema kraju akumulira se umor, raspoloženje pada, vjetar pojačava, sunce zalazi, počinje studen, opažanje je minimalno i slika se puno manje. Jedva čekamo da se dokopamo kampa u kojem je na žalost također hladno i agonija hladnoće će se nastaviti. Vraćamo se od Tilicho Lake Base Campa istim putem do Khangsara, gdje skrećemo sjeverno, te se iza Ghyanchanga ponovno vraćamo na glavnu stazu Annapurna treka. Njome nastavljamo sve do Yak Kharke, gdje ćemo noćiti. Ovako odmornom taj mi se put čini potpuno drugačijim. Pri dolasku su sipar, sumrak, umor i zima traže koncentraciju i pažnju, a sada pri povratku sav veseo zastajkujem, slikajući orla u letu, promatrajući plave ovce kako pasu na visoravni, uvijek ozbiljne jakove, te gledajući vrhove oko sebe. Pronalazim stijene koje izgledaju kao da su iz Kapadokije, i jednu koja izgleda kao isklesana skulptura Ivana Pavla II. Nevjerojatno je kako stanje duha i tijela utječe na percepciju onog što vidimo i osjećamo! Ručamo u Siri Kharki. Rublje se suši rasprostrto po bodljikavom grmlju, a žena na najlonu na podu s malo vode pere traperice i riba ih četkom, sve uz mali lavor potpuno smeđe vode. Štedljivo do krajnjih granica! Hodajući dalje, pred nama se po prvi puta u starom Khangsaru otvara vidik na ruševine koje neodoljivo podsjećaju na ostatke neke stare utvrde. Svi se pomalo čudimo tim kamenim zdanjima jer prvi put vidimo nešto takvo. U Europi bi na putu po ovakvim prijevojima i istaknutim točkama sve bilo puno ostataka utvrda, kula, tvrđava ili nekih drugih više ili manje sačuvanih fortifikacijskih objekata. Došavši bliže vidimo da to ipak nisu.
8
Yak Kharke
Ta noć je stvarno bila grozna. Kako sam bio umoran mislio sam da ću lako zaspati. Legao sam u hladan krevet i nekako se počeo boriti s disanjem. Dišem kao da se utapam, lovim zrak, kojega kao da nema. Pokušaji dubokih udisaja na nos, na usta. Odlučio sam popiti dvije tablete za spavanje. Nos mi je začepljen. Kapao sam ga, ali rezultat se ne osjeti. Usta su se sušila. Postao sam nervozan. Šmrkam. Pijem vodu. Ustajem i hodam, vrtim se. I tako u krug. Cijelu noć. Ujutro išmrkavam velike komade skorene krvi. Jutro je svakako bolje od noći. Nekako se lakše diše. Ali, što će biti gore, na većim visinama? Izašao mi je herpes. Očigledni pad imuniteta. Za razliku od jučer, ovaj dan je znatno ležerniji. Kasnije krećemo i to je dobro. Zbog neprospavane noći nekako se vučem cijelo jutro. Polako krećemo dalje, ali ovo mi je očito nekakav krizni dan. Mrzim sebe i tu očiglednu nemoć u kojoj se vučem do Thorung Phedia (4450 m). Od tamo drugi dan krećemo na završni uspon na prijevoj Thorung La, visok 5416 metara.
Thorung Phedi
Putem imamo priliku doživjeti još jednu potvrdu zle jakove ćudi. Najkrupniji mužjaci riču glasno, ganjaju jedni druge i bore se rogovima. Očigledno je to odmjeravanje snaga za izbor glavnog jaka u krdu. Putem nas prati i dobroćudni lokalni pas mješanac. Na plavom se nebu ocrtavaju bijeli obronci Khangsar Khanga. Hodamo klizištem, divimo se smaragdno zelenom jezercu, promatramo kako se na suncu suši jakov izmet i aluminijske solarne »kišobrane« za grijanje tople vode. Ti su se »izumi« koristili kako se drvo i izmet kao ograničeni resursi ne bi trošili za svakodnevne potrebe grijanja vode za čaj i kuhanje. Dio puta do novog mosta se urušio, pa se spuštamo dolje do rijeke Kane Khole i prelazimo ju preko starog drvenog mosta. Smještaj u Thorung Phediju lošiji je nego drugdje. Budući da se sutra ustajemo u 3:00 i krećemo u 4:00, kupujemo puževe s cimetom za okrjepu putem. U susjednom se prenočištu nudi drukčija slika. Tamo je veselo, jede se i pije, svira i pjevala. Atmosfera je tamo topla i nekako ljudska. Kod nas u svratištu imamo osjećaj kao da je netko umro. Večeram po tko zna koji put kašu. Više jede ona mene nego ja nju, i to iz više razloga. Ne volim je, potpuno je bezukusna. Jedem ju svaki dan, a sada sam visoko, bezvoljan, i bez apetita. Jedan dio mene zna da će mi trebati energije, drugom se povraća od hrane, pogotovo ove, a treći bi najrađe helikopterom poletio kući u Zagreb. Rano odlazimo u sobe, no hladnoća je velika, nos mi je začepljen, jedva dišem i noć se opet pretvara u noćnu moru.
15
Thorung La prijevoj
Franjo me budi u 3 sata ujutro. Osjećam se umorniji nego kad sam legao. Grickam suho pecivo uz čaj iz termosice. Oblaćim se višeslojno, stavljam čeonu lampu, zatežem gojzerice i krećem. Idemo sa 4450 m strmo uzbrdo po zavojitom putu, uz punu mjesečinu. Svjetleća zmija se proteže iznad i ispod nas. Put je dug, a treba izbjeći gnjecavi snijeg pri silasku s druge strane prijevoja. Grupe se međusobno prestižu, netko bi zastao da se odmori i udahne malo rijetkog zraka, uspori rad srca i pluća, popije gutljaj čaja, skine višak opreme ili se deblje obuće zbog hladnoće. Još po mraku stigli smo do Thorung High Campa na 4925 m. To je veća nadmorska visina nego visina Mont Blanca. Ovdje čekaju nosači koji vam uz određenu naknadu mogu nositi ruksake i olakšati uspon. Pričalo se da je čak moguće iznajmiti vodiča s jakom koji vas na svojim leđima vodi do prijevoja Thorung La, kao najviše točke ovog treka, međutim putem nisam vidio nikoga da je iskoristio ovu pogodnost« za uspon. To su kao nekakvi mirniji jakovi s odrezanim rogovima.
16
Hodamo dalje uz svitanje. Snijeg je svuda oko nas. Potpuna bjelina. Unatoč neprospavanoj noći danas mi je dobar dan. Kao da sam jučer ispucao svu svoju količinu jada i nemoći. Nakon Base Campa uspon je manje strm. Hodamo dalje mirno, polagano, unutar beskrajne bjeline. Na jednom je suženju jedna onemoćala Japanka stvorila cijelu kolonu i potpuno blokirala prolaz. Stojimo smo i čekamo da dođe sebi kako bi prošla i sklonila se sa strane. Nakon što smo prešli most, Franjo pokazuje nekakav kolac u daljini. To je prijevoj! Međutim, kako to obično biva, to ipak nije prijevoj. Od te točke do prijevoja nam je trebalo još dobrih 45 minuta.
17
I konačno Thorung La! Krajnji i najviši cilj ovog putovanja gotovo je u potpunosti prekriven mnoštvom molitvenih zastavica svih mogućih boja, koje se vijore i šalju svoje molitve svijetom u svim smjerovima, kako ih vjetar nosi. Grlimo se kako tko stiže, čestitamo, slikamo i nešto kao skakutamo od sreće. To nije lako izvesti na ovoj visini i još pod takvim snažnim vjetrom. Skidam ruksak i vadim jedan niz zastavica te ih vežem za Krešu. Uz njega su sve moje molitve. Grlo se steglo i suze se lede. Bože, hoće li to ikada proći? S lijeve se strane nalazi Tea house. Samo stolovi i kamenje, prekriveno vrećama i dekama. Sve prljavo i smrdljivo. Naručujemo instant pileću juhu i čaj od đumbira. Ne znam je li više godila toplina juhe i čaja izvana, jer je grijala ruke, ili iznutra jer je grijala dušu. Uspjeli smo. Svatko se veseli u sebi i štedi energiju za spust do Muktinatha na 3760 m. Dakle treba se spustiti 1656 metara, kad bismo hodali samo nizbrdo, što u planinama nikad nije slučaj. Kako se spuštamo, snijeg je sve mekši i žitkiji. Nekoliko sam puta pao, što zbog toga što sam se poskliznuo, što zbog brzine i nesmotrenosti, što zbog umora. Snijeg se postupno gubi, a mi se dalje spuštamo prema Mustangu, sve do mjesta Chaharu Phedi, prvoj natruhi civilizacije s druge strane prijevoja. Tamo nas dočekuje terasa sa šarenim suncobranima, kao na nekoj plaži. Pijem Colu, koju praktički ne pijem nikada i jako mi je pasala. Slatka i hladna.
Muktinath
Na ulasku u Muktinath nalazi se kompleks hramova ograđenih visokim zidovima na čijem se vrhu, što je prilično u suprotnosti sa željenim unutarnjim mirom svetišta, nalazi bodljikava žica. Zbog bodljikave žice, umora ili zbog samog kompleksa, nisam osjetio dobre vibracije, vjerojatno prvi puta na nekom svetom mjestu na ovom putovanju. Jesen je i sve je u istom tonu, nekako isprano smeđe. Glavni hram Muktinath je sa stražnje strane, okružen sa 108 slavina u obliku svete krave. Na svakoj se kravi nalaze novčić ili dva. S prednje strane su dva bazena. Ovdje hindu hodočasnici prolaze ispod slavina i kroz te bazene kako bi se pročistili. Svugdje se nalaze obješena zvona vezana lokotima. Širokom prašnjavom ulicom hodamo prema mjestu. Uokolo su razmješteni stolovi s lokalnim đinđama i oblutcima unutar kojih se nalaze prahistorijske okamine školjaka iz vremena dok se ovdje nalazilo more. Smješteni smo u hotelu imena svagdje popularnog Boba Marleya. Smještaj je bolji nego do sada, ili se to nama samo čini jer slavimo. Večeram steak od jaka, mekan, sočan i ukusan. Ima i kolača, a radi i wi-fi pa se konačno mogu javiti kući. Pijemo neki grozan koktel i smijemo se sami sebi kao djeca. Po zidovima vise razne zastave, pa i mi ostavljamo svoju, dragu hrvatsku. Datum, potpisi i još jedan razlog za veselje.
22
Mustang
Drugo jutro Franjo i ja unajmljujemo bicikle za neki novi vid avanture. Hodanja nam je dosta. Ivan i Denis se spuštaju pješice, a torbe nastavljajue put terencima. Dižemo se laganim usponom do pitoresknog sela Chongur. Ulazimo u Mustang kao da smo ušli u drugu državu. Skromne su kuće oličene u bijelo, s crvenim rubovima. Put nas vodi goredolje, preko drvenih mostića, kroz vodu, stazama i makadamskim putovima. Tako dolazimo do mjesta Jhong s fantastičnim budističkim samostanom na brdu. Ostaci visokih zidina koje djeluju kao da su građene od pijeska s rupama za drvene grede, u ovom današnjem seoskom okruženju djeluju pomalo nestvarno. Samostan je relativno malen no impresivan. Kroz njega nas vodi dječak musava lica u tipičnom prljavom budističkom haljetku. Atmosfera je mirna i sveta, u potpunoj suprotnosti s hinduističkim hramom u Muktinathu. Izuvamo cipele, ulazimo i divimo se apšisalom šarenilu boja. Lupamo u bubnjeve, pušemo u školjku, vrtimo krugove po zvonu koje se glasa tradicionalnim zvukom ommmmmmm i udaramo u mini činele. Uspinjemo se na krov po tradicionalnim urezanim ljestvama. Otvara se fantastičan vidik na sve četiri strane. Na brdima se ukazuju terasasta polja na kojima seljaci uzgajaju različite kulture. Veseli napuštamo ove svete zidine i polako ulazimo u neku vrstu pustinjskog krajolika u kojem velika stada krava pasu rijetke biljke. Vozimo se sve dok nam pogled ne padne u dolinu u kojoj meandrira Kali Gandaki, koja se širi, stvara rukavce i mrtvice, pa se ponovno spaja, rastače u više što plićih, što dubljih vodotoka, mirnih ili vrtložnih i pjenećih, sve to unutar velikog i širokog, djelomično suhog riječnog korita. Ova slika odozgo djeluje impresivno, i pitanje je kakva je to silna moć vode kad se cijelo korito napuni vodama s planinskih vrhova i nosi sve pred sobom. U ugodnoj i nimalo teškoj vožnji spuštamo se do Kagbenija koji je cijeli okružen terasastim poljima.
24
Kagbeni
Kagbeni je živopisno i zanimljivo mjesto. Djeca nam uzimaju bicikle i guraju ih, kao da su dobila nove privremene igračke. Žene peru suđe na potoku u središtu mjesta. Na trgu okupanom suncem starice u košarama vrše rižu, odvajajući zrnje od pljeva. U jednom se prolazu slikamo uz neobičnu grotesktnu skulpturu muškarca s erektiranim spolovilom crvene boje. Iste takve kakve je i nož koji drži u desnoj ruci. Ne znaš kome je naše naslikavanje bilo smiješnije, nama ili mještanima. Ručamo u Yak Donaldsu odličan hamburger od jaka. U prizemlju restorana žena nekakvim čudnim strojem guli jabuke i od njih radi spirale, vjerojatno za sušenje. S ovim pitoresknim slikama završava je divan dio ovog dana i počinje kalvarija. Pogriješili smo put, i vozimo se kroz riječno korito po kamenim gromadama i oblutcima veličine lopte za ragbi. Nenaviknut na toliko intenzivnu vožnju i na ovakve nemoguće uvjete, odustajem od vožnje i guram bicikl dalje. Sve me boli, a prolazi su ponekad bili tako uski da je guranje gotovo nemoguće.
25
Put nas vodi do Jomsona jer Kali Gandaki prolazi i kroz Jomson, no ovaj dio puta je bila avantura koju nikad više ne bih ponovio. Svi su nas trekeri koje smo sreli putem gledali kao da nismo normalni i umirali od smjeha gledajući pokušaje vožnje riječnim koritom ili uskim stazama uz njega. Visoko gore na brdu vidi se cesta kojom smo se mogli relativno lagodno dovesti do Jomsona. Budući da je cijelim putem puhao snažan vjetar lice mi je prekrio sitni sloj prašine poput pudera. Na kraju puta se unatoč velikoj hladnoći odlučujem za tuširanje i pranje kose. Smještamo se u hotelu The Wind Valley, čije ime odlično opisuje ovo mjesto. Šetamo do Thak Khola Lodge & Jimy Hendrix Restauranta, mjesta gdje je 1967. godine prespavao Jimy Hendrix. Vrata boje modre galice sobe broj 6 čuvaju ovo »svetište«. Bijedno mjesto isprano starošću, soba jadna, ispisana i išarana tekstovima, porukama, slikama i crtežima. U sobi broj 5 je 1990. godine spavao Mick Jagger, međutim to ovdje očito nema niti približno veliku težinu kao soba br. 6. U prizemlju u dnevnoj sobi iza televizora, dok smo pili čaj, razgledavali smo natpis koji je vlastoručno na zidu napisao Jimi. Teško je znati o čemu se radi jer je tu »fresku« ili »grafit« netko prekrečio, pa se vide samo dijelovi riječi iz sredine. Možda će restauratori ovdje jednog dana imati posla. Naknadno sam došao do cijelog teksta koji glasi: »If I dont see you in this World I‘ll see you in the next one don’t be late, Jimi Hendrix, Jomson, oct. 1967«. Koliko je sve to vjerodostojno, vrlo je upitno, ali legenda o tome postoji i nakon svih ovih proteklih godina patinom postaje sve zanimljivija i zanimljivija.
23
Jutro nudi novi dan, kao i obično, no ipak sve je nekako drugačije. Po nas dolaze vozila pa se ova avantura uz zvukove The Wind Cries Mary, Gorkha, Kathmadu, Commando i Iceberg piva te pilećeg curryja nakon 10 dana hodanja približava kraju. Okružili smo masiv Annapurne i završne smo kilometre tog puta kao i na početku prošli u Mahindri. Priča s početka se ponavlja, ali ovaj put u dnevnoj varijanti, pa sve djeluje vrlo uzbudljivo, ponekad i zastrašujuće. O brzini kojom napreduje razrovanim putovima dovoljno govori činjenica da smo 70 km prošli za 6 sati. Unatoč svemu, promet je relativno gust. Na rubovima provalija mimoilazimo se sa šarenim rukom iscrtanim autobusima redovne linije, Tata kamionima i strojevima s radnicima koji pokušavaju sanirati ono što planina uporno ruši, terencima, nezaobilaznim motorima sa dva, tri, a ponegdje i četri putnika koji imaju glave potpuno prekrivene krpama kako bi se bar donekle zaštitili od prašine. Tu su i očajni trekeri, u potpunosti prekriveni prašinom, koji su željeli stazu othodati do kraja i koji svakim korakom zbog te ideje žale sve više i više. Na kraju stižemo u Galeswaru, gdje imamo slobodno popodne. Lutamo selom, razgledavamo neobične slastičarnice, čudimo se brojnim trgovinama s kravama izrađenim od bakrenog lima, gledamo žene kako šiju praktički na cesti u svojim krojačkim radionicama, kupujemo djeci slatkiše i družimo se sa svećenicima obližnjeg hinduističkog samostana. Sjedimo na suncem ugrijanoj kamenoj stijeni s golemom svastikom ispod nas i samostanom koji nas obasipa mirom. Sljedeća tri dana provest ćemo na raftingu na Kali Gandakiju, pa nakon toga posjetiti Pokharu te kao šlag na tortu razgledati Kathmandu, Patan i Bhaktapur – drevne kraljevske gradove s najgušćom koncentracijom UNESCO-vih spomenika na svijetu.
DAMIR ŠANTEK

Zahvaljujem Damiru na odlično opisanoj avanturi u Nepalu!!! Veselim se našem ponovnom druženju na nekoj od avantura. A sve moje foto albume sa ovog putovanja možete pogledati na mom facebook profilu Franjo Kmet Mountain Ledaer
https://www.facebook.com/franjo.kmet/photos_albums  

 

Comments are closed.