Annapurna trek 2014 – opis Damir Šantek

Osobni trener
8. 6. 2016.
Aiguille du Midi 3842 m – aklimatizacijski izlet – Francuska
12. 9. 2016.

Annapurna trek 2014 – opis Damir Šantek

Prije dvije godine, 2014 g.,  organizirao sam treking oko Annapurne, poznatog 8-osamtisućnjaka kojeg je davne 1950 godine osvojio Maurice Herzog sa svojom francuskom ekspedicijom.

Oko Annapurninog planinskog masiva, dolinom rijeke Marsijangdi i dolinom rijeke Kali Gandaki a povezuje ih visoki prijevoj Thorong la pass s visinom 5416 m prolazi jedna od najpoznatijih treking tura na svijetu. Treking tura traje 10-15 dana ovisno o tome koliko trekeri brzo hodaju i čemu pridaju važnost što bi voljeli vidjeti. Sama treking tura nije tehnički zahtjevna ali prijevoj Thorong la pass ipak zahtjeva dobru aklimatizaciju zbog velike visine, inače mogu nastati ozbiljni problemi i dugo planirano putovanje može naglo završiti.

Naše putovanje opisao je i Damir Šantek, sudionik našeg trekinga, ali i mnogih drugih mojih vrlo zahtjevnih tura.

Damir Šantek ima spisateljskog dara tako da piše za Hrvatski planinar iz kojeg članak i prenosim ali Damir je i izvrstan ronioc pa piše i za časopis Scubalife.

Prenosim vam tekst iz Hrvatskog planinara pa uživajte.

Oko Annapurne

U popisu najviših država svijeta prvo mjesto
imaju Nepal i Kina, budući da se upravona
njihovoj granici nalazi najviši vrh
svijeta, Mount Everesta. Nepal je upravo država
koju bitno obilježavaju njezine velike nadmorske
visine. Unutar nepalskih granica nalazi se 8 od
14 najviših vrhova na svijetu. Osim toga, Nepal
je jedan od »kraljeva« trekinga. Annapurna trek,
Mustang, Manaslu circuit, Everest Base camp,
samo su neka od imena koje izazivaju zazubice
među trekerima diljem svijeta. Svakome tko voli
planine, hodanje ispod osamtisućnjaka je čista
privilegija. Oduševljavajuće je biti tako blizu tim
»svetim« vrhovima, Bogu, nebu, suncu i oblacima.
Tamo je zrak drugačiji, hod mirniji, a san, unatoč
umoru, teži.
U cijeloj toj ponudi putova i staza, vrhova i
dolina, rijeka i jezera Franjo kao vodič, Denis,
Ivan, Zdravko i ja izabrali smo Annapurna trek.
Najviša točka tog puta je prijevoj Thorung La,
visok 5416 m. Kao početna točka može se izabrati
Besi Sahar ili neko od sljedećih mjesta, do kojih se
može doći jedino ozbiljnim terenskim vozilima s
pogonom 4×4. Na ovim se područjima za prijevoz
najčešće koriste indijski terenci marke Mahindra,
kod nas gotovo potpuno nepoznati, no vrlo čvrsti,
izdržljivi i iskoristivi na ovakvim užasnim putovima
koji bi se teško mogli nazvati prometnicama.
Na krov smo spakirali svu našu opremu, nas
pet se s vozačem guralo na pet sjedećih mjesta, a
tri su nosača skutrena sjedila u prtljažniku zajedno
s ostatkom opreme. Situacija bi sama po sebi bila
neugodna i neudobna, čak i za ravne i asfaltirane
ceste. No, noćna vožnja od Besi Sahara, mjesta gdje
prestaje, čak i za nepalske prilike »civilizacija«, do
mjesta Chyamche, u kojem smo proveli prvu noć,
je dodatno i posebno iskustvo. Putovi kojima se
vozimo su uski, iz njih izviruju kamene gromade,
rupe na putu izgledaju kao da su od granata, a neki
su dijelovi odnešeni bujicama. Vozimo se kroz
vodene tokove koji na nekim mjestima potpuno
prekrivaju puteve, kotači vozila su uvijek na rubu
provalije bez ikakve zaštitne ograde, a vozilo se
klatara lijevo-desno skoro stalno na granici prevrtanja
u duboki bezdan. Naši bubrezi i svi unutarnji
organi kao da su napravili unutarnju šetnju po
tijelu. Ako sam i imao kakve kamence, zacijelo su
se pretvorili u pijesak, a neki mišići i kosti možda
su prvi puta od rođenja bili probuđeni ili primorani
na rad. U svakom slučaju, kad smo stigli po
noći, bili smo sretni što je to mučenje završilo,
što se nismo nigdje strovalili niz litice, što se nije
odvezao i ispao niti jedan komad opreme s krova
i što konačno stojimo na svojim vlastitim nogama.

227718_10206930550453771_9160148180036347775_n
Chayamche
Chyamche je malo mjesto u kanjonu rijeke
Marsyangdi Nadi, na nadmorskoj visini 1430 m.
Smještaj je skroman, tople vode nema, no nakon
preživjelih putešestvija na rubu survanja u nepovratni
bezdan, najvažnije je domoći se kreveta,
kakav bio on bio. Od nas petoro, troje nas je smješteno
u sobu veličine tri kreveta. Mjesta za torbe
nema, ali nakon svega od toga baš i ne radimo
veliku misu.
Slijedi skroman doručak koji će više manje
sljedećih dana predstavljati standard. Zobena
kaša, kuhana jaja i čaj. Pakiramo se i avantura
započinje. U ruksake pakiramo što je nužno za
taj dan, a ostatak opreme spremamo u putne
torbe i dajemo nosačima. Kod nas se uvriježilo
sve nosače ispod planinskih vrhova Himalaje zvati
»šerpama«, međutim niti su svi nosači Šerpe, niti
su svi Šerpe nosači. Šerpe su etnička skupina koja
živi u vršnim dijelovima Himalaje s nepalske
strane. Naziv Sherpa na tibetanskom znači »ljudi
s istoka«. Dakle, naši nosači ipak nisu bili Šerpe
nego samo nosači.
Ubrzo nakon Chyamchea prešli smo viseći
most i stigli na drugu stranu rijeke Marsyangdi
Nadi. Mostovi kakve smo prelazili cijelim putem
građeni su serijski od istovjetnih elemenata i
kineske su proizvodnje. Djeluju stabilno i čvrsto,
ma koliko god se ljuljali na vjetru, pod topotom
teglećih mazgi, dugih ili kraćih kolona planinara i
nosača ili rijetkih motorista koji ih prolaze nevjerojatnom
brzinom. Kako nam je to prvi viseći most
na ovom putovanju, naravno da izaziva najveću
pažnju. Nasred mosta nalazi se rupa nastala od
odrona očito vrlo velikog kamena koji je morao na
most pasti s velike visine kako bi mogao napraviti
takvu štetu. Rupa je provizorno sanirana, no nije
teško zaključiti što se ovdje dogodilo. Istog su se
trena svi pogledi s blagom strepnjom usmjerili
prema nebu. Jedino što smo mogli vidjeti je modro
nebo i čuti mir koji svojim glasnim kovitlacima
razbija rijeka duboko ispod nas.

6871_10206930561534048_8058313228896732332_n
Prolazimo kroz prirodni tunel koji je stvorila
stijena koja je pala na okolne kamene gromade i
zaglavila se stvorivši nadsvođeni prolaz. Sa svih
strana slijevaju se vodopadi. Oko nas prevladavaju
šumski predjeli u kojima se s grane na granu
prebacuju majmuni. Po osunčanim stijenama griju
se gušteri. Na uskoj smo se stazi mimoilazimo s
karavanom mula koja se vraća s opskrbe. U takvim
prilikama nužno je stati s one strane staze gdje je
stijena, kako slučajno pri sudaru ili naguravanju
ne bi došlo do pada u provaliju. Naši su nosači
unatoč teretima koje nose negdje daleko ispred
nas. Krenuli su prema Dharapaniju da se odmore
i rezerviraju nam smještaj. Nosači nekih drugih
grupa jure pored nas. Lako se posramiti vidjevši
njihovu skromnu odjeću i obuću, ali i brzinu
kojom su koračali stazama unatoč pozamašnim
teretima koje su nosili na svojim leđima uz pomoć
traka na čelima. Nešto kasnije sam na njihovom
odmorištu za zabavu sebi i cijelom društvu pokušao
s trakom preko čela nositi teret težine od 45
kilograma. To je izazvalo prave salve smijeha među
omalenim nosačima. Teturao sam kao pijan ne
mogavši uhvatiti stabilnost jer su mi noge klecale
nenaviknute na takvu vrstu opterećenja.

970583_10206934744918630_76399372556692457_n
Na okolnim strminama pasu koze. Ostaci strašila
»čuvaju« nasade na terasastim poljima iznad
rijeke. Uz kuće rastu golemi grmovi narančastih
kadifa od kojih se u Nepalu rade cvjetne ogrlice
za svečanosti, žrtvu, dobrodošlicu… Uokolo su
mnogobrojna stabla božićnih zvijezda koja svojim
crvenim cvjetovima pružaju dašak nekog ne
tako bliskog božićnog ugođaja. Zanimljivo je da
božićna zvijezda raste baš ovdje gdje je za rijetke
stanovnike ovih krajeva Božić nešto za što vjerojatno
nikada nisu čuli, a i ako su čuli, vjerojatno
im ne znači apsolutno ništa.
Polako se uspinjemo. Šumarci se pretvaraju u
šume bambusovih stabala. Kroz njih promatramo
kako s druge strane rijeke radnici popravljaju put
koji se odronio uslijed velikih kiša.
Tal
Prije ulaska u Tal spuštamo se do korita rijeke
koja je nanijela velike količine pijeska i ogromnih
oblutaka različitih boja. Na samom ulazu u mjesto
prolazimo kroz samostojeći portal koji čine ulazna
vrata s molitvenim valjcima.

10310671_10206930681537048_9069646940396460936_n
Tal je malo selo, postaja za odmor, gdje se u
hladu nadstrešnica možete odmoriti, popiti čaj
i pojesti nešto toplo. Za ručak odabirem prženiž
momo punjen povrćem. Momo je nepalski specijalitet,
neka vrsta raviola koji se mogu spremati ili
prženi ili kuhani, a pune se svim i svačim, ovisno
o tome što imate pri ruci.
Nakon odmora nastavljamo dalje. Prolazimo
kroz polja marihuane, koja su čak kao takva označena
i na karti. Za mnoge bi ovo sasvim sigurno bio
konačni cilj ovog puta, no razmišljanje o karijeri
lokalnog narko bossa ostavljam za neki drugi put.
Putem se mimoilazimo sa ženama koje u svojim
naramcima nose drva za potpalu i hranu za stoku.
Dharapani
Do dolaska u Dharapani više smo puta prešli
rijeku privikavajući se na viseće mostove koji više
ne izazivaju nikakvo čuđenje. Put je mjestimično
usječen u živu stijenu. Smještamo se u lodgeu
»Tri sestre«. Kako se spušta noć, postaje sve hladnije.
Iako je tijekom dana na suncu bilo relativno
toplo, tijekom noći je, kako vani tako i u sobama,
a budući da smo na nadmorskoj visini od 1900 m,
vrlo hladno. Sobe su, kao i svagdje na putu, bez
grijanja. Kupaonice su male zidane kabine s hladnom
vodom, smještene u vrtu. Nakon tuširanja
hladnom vodom moram se u neprikladnim uvjetima
obući i izaći na vanjsku temperaturu ispod
nule. Vani se ledi voda.
Pijem odličan crni čaj s đumbirom i večeram
loše pržene rezance s piletinom. U kuhinji imamo
priliku vidjeti kako žene razvlače tijesto, režu ga,
pune, te rade momo. Kako bih upropastio večeru do
kraja, kušao sam raksi. Raksi je tradicionalna nepalska
rakija koja se radi od riže ili prosa. Pije se kao
naša rakija, ali može biti i zagrijana te pomiješana
s vodom. Okusom možda malo podsjeća na sake,
ali je zapravo nekakvog groznog, teško objašnjivog
okusa, kao loša ukiseljena lozovača. Ovdje se prodavalo
sve, tuširanje u toploj vodi (1 USD), topla voda
za čaj, pa čak i punjenje baterija (50 centi).
Odar
Za doručak jedem chapati, beskvasni kruh u
obliku palačinke koji se peče na bočnim stjenkama
glinenih peći. Od Dharapanija se starim seoskim
putem i kamenim stepenicama penjemo prema
selu Odar. Ovdje se sadi kukuruz na terasastim
poljima. To me podjetilo kako sam tri tjedna prije
bio u Zagorju i komentirao besmislenost sadnje
kukuruza na malim strmim zagorskim parcelama.
Pomalo sam se i posramio shvativši besmisao
idealizma čak i u lokalnoj poljoprivredi. Koliko
god se uzgoj kukuruza u Zagorju čini uzaludnim
po strminama gdje su traktori stalno na granici
prevrtanja, »no japa je tak delal, pa moram i ja«,
ova terasasta polja djeluju još nevjerojatnije. U
ovim teškim uvjetima seljaci iskorištavaju svaku
moguću plodnu površinu kako bi proizveli hranu,
pa tako i ovakve strme obronke terasama pretvaraju
u iskoristive poljoprivredne površine.

1918894_10206930714977884_1038632394296709457_n
Zanimljivo je vidjeti i njihove ljestve. Ne sliče
niti malo na nama poznate. Da nisam vidio kako
se seljaci njima penju na krov, vjerojatno ne bih
ni shvatio da se radi o ljestvama. To su uzdužno
prepolovljena debla u koja su urezane stopinke.
Djeluju vrlo nepraktično. Mladi češnjak suši se po
krovovima kuća, od kojeg se tijekom cijele naredne
godine kuha izvanredna i krepka češnjakova juha.
Okolo trče kokoši, pasu koze i krave, a psi se izležavaju
na suncu. Zanimljivo je da su psi posvuda,
premda užasno jadni, mršavi i tihi. Nikad ih nisam
čuo da laju. S druge strane, mačaka nema nigdje.
Kao da su ih sve polovili i prodali u Kinu ili Italiju.
U Odru (na našem jeziku zvuči pomalo
morbidno) posjećujemo seosku školu. Mala je i
skromna, no čista i uredna. Na školskom su igralištu
golovi za mali nogomet načinjeni od međusobno
povezane tri grane. Fascinantno je kako su
ta izolirana sela zapravo samodostatna. Iz prirode
se uspije izvući skoro sve dostatno za život.
Bagarchhapa i Danakya
Napuštamo selo i uspinjemo se sve više i više.
Terasasta polja zamjenjuju pašnjaci, a planine
polako postaju sve vrletnije. Oko nas se pojavljuju
sve viši vrhovi, okovani vječnim snijegom i ledom.
Jednostavne seoske stupe od naslaganog kamenja
obojane krečom sve su brojnije. Na ovoj dionici
puta još je uvijek mnogo naselja, a cijeli kraj je
prilično gusto naseljen.
Prolazimo kroz Bagarchhapu i Danakyu. Putem
nailazimo na veliki molitveni valjak visok 3 metra,
promjera 2 metra. Poput domaćih ljudi zavrtio sam
ga tri puta hodajući u smjeru kazaljke na satu, ne
znajući točno zašto. Put nas dalje vodi preko drvenog
mosta koji izgleda kao da je dopremljen negdje
iz Alpa i pravo je idilično »mostovsko« osvježenje
naspram onih velikih kineskih čeličnih grdosija.
Zapravo kad se bolje pogleda, kod svakog prelaska
rijeke negdje u dubini mohu se vidjeti više ili manje
očuvani ostaci starih drvenih mostova. Da bi se
prešla rijeka, nekada se trebalo spuštati do korita, pa
nakon toga ponovno penjati visoko gore na drugu
stranu obale. Takvi su stari mostovi bili podložniji
vremenskim utjecajima te su ih česte bujice stalno
rušile. Stoga su ovi novi svakako bolje rješenje.
Nakon kratke reminiscencije na Alpe
ulazimo u gustu šumu, na visini od otprilike
2300 metara koja nas je na prvi pogled kao neka
prostorno vremenska kapsula prebacuje u šumu
na Žumberku na visini od oko 500 metara. Kako
hodamo, šuma se polako mijenjala i postaje sve
napučenija lišajevima, pa se sa »Žumberka« selimo
na »Novi Zeland« u šumu »Gospodara prstenova«.

10
Timang
Izlaskom iz šume dolazimo do sela Timang. Tu
se otvara pogled na prvi osamtisućnjak na putu,
Manaslu (8156 m). Iako je dosta daleko, djeluje
uistinu impresivno. Oko nas se na suncu suše
grah, ječam, riža, pa čak i zelje. Jedna mi se scena
ispunjena gotovo tihim zvucima čekića što razbijaju
kamen, i koja okrutno govori o životu u ovim
krajevima, duboko urezuje u svijest. Prolazimo
pored muškarca i žene bezizražajnih lica koji
malim čekićima veliko kamenje očito satima
pretvaraju u tucanik te ga pakiraju u vreće. U
današnje doba ova scena djeluje kao duboka prošlost,
zaustavljena u nekom krivom vremenu. Još
pod dojmom, u prvi tren ni ne primjećujem da
se otvorio vidik na Annapurnu II (7937 m). Ona
je relativno blizu i pogled na nju izaziva veliko
strahopoštovanje.

12
Uz put od seljana kupujem jabuke koje se
prodaju na komad. Ovdje postoje brojni voćnjaci
jabuka, premda smo na visini od 2600 m. Jabuke
su male, svaka je drugačija, ali su tvrde i sočne,
koncentriranog okusa, kakve su nekad ne tako
davno bile i kod nas. Uz malo sreće, takve se
jabuke još uvjek mogu pronaći u našim selima
ukoliko nisu istrunule i pale sa stabla jer ih se
nikome nije isplatilo brati.
Prolazimo policijsku kontrolnu točku. Tu se
provjerava imamo li plaćene dozvole za ovaj trek.
Kako je ova vrsta turizma značajan izvor prihoda
za Nepal, svaki je treker dužan platiti svojevrsnu
propusnicu koja se provjerava na ovakvim
kontrolnim točkama.
Chame i Talekh
U sumrak ulazimo kroz »slavoluk« u Chame i
vrtimo molitvene valjke na dugom zidu na ulazu
u selo. Velik priljev planinara vidi se i u građevinskim
aktivnostima. Seljaci na leđima nose velike
grede za izgradnju kuća. Upravo se grade dvije
nove kuće i na gradilištu je velika užurbanost. U
zraku se osjeća miris svježe piljevine. Na ulazu u
selo nalazi se veliko imanje koje služi za prihvat
svih teglećih mazgi. Ovdje umorne životinje dobijaju
zasluženu zob za večeru.
Prolazimo uz dugi molitveni zid i smještamo
se u Tilicho Guest House. Tuširanje uz plinski
bojler i smrzavanje. Odlučujem da je to zadnje
tuširanje jer je bolje smrditi nego se razboljeti.
Jako je hladno. Zubi samo što nu pucaju dok ih
perem tako hladnom vodom. U seoskoj trgovini
kupujem termosicu. Večere i jutra su postali
prehladni da bih pio vodu iz boce ili mjeha. U
kuhinji žene gnječe češnjak za juhu u drvenim
mužarima. Odmah je jasno da ćemo na taj način
započeti našu večeru. Nakon toga slijedi dal bhat.
Dal je juha od leće, a bhat je kuhana riža. Uz to se
obično dobije i roti, okrugli beskvasni kruh koji
je ovdje vrlo česta namirnica. Bogatstvo ovog jela
kao četvrti element nadopunjuje žlica kuhanog
krumpira s povrćem. Nosači danima ne jedu ništa
drugo osim toga, a razlog je zapravo jednostavan.
Kako su porcije hrane ovdje male i skromne, ovo
je jedino jelo za koje se dobivaju po želji repete
bez nadoplate. Naš se Zdravko povukao u sobu
jer mu nije dobro, a mi se ostali kartamo. Kako
teče večer raspoloženje se diže, ali nas u zagrijanoj
prostoriji ipak polako savladava umor. U
međuvremenu je Zdravko dobio temperaturu. S
tom mišlju odlazimo u ledene sobe, uvlačimo se u
vreće i pokrivamo debelim dekama jer je stvarno
ledeno. Zdravku je još hladnije unatoč tome što
je u Kathmandu kupio vreću za najekstremnije
zimske uvjete. Trese ga zimica.
Jutarnje pranje zubi je pravo mučenje. Sva je
voda zaleđena. Pri umivanju ruke peku od hladnoće.
Za doručak se kao luksuz može birati između
čaja od mente, masale i crnog čaja. Masala je crni
čaj s mješavinom začina kao što su kardamon,
klinčići, cimet, đumbir, papar i anis, koji se poslužuje
s mlijekom. Izbor hrane je znatno skromniji:
zobena kaša sa ili bez narezanih jabuka i kuhana
jaja. Zdravku nije ništa bolje. Iznad glave nam se
množe upitnici. Što sad? S tim pitanjem iznad glave
tumaramo mjestom. Uz mjesno svetište nalazi se
lokalna banka. To je zapravo samo jedna od kuća
u nizu s reklamom kao i bilo koja trgovina i ništa
više. Bankomata naravno nema, međutim za to
smo pripremljeni. Sav potreban novac za ovo
putovanje nosimo sa sobom. Oko nas se događa
svakodnevni seoski život. Psi, kokoši, koze, trgovine,
svetišta, djeca trčkaraju, starci sjede u hladu,
žene nose drva iz šume, suše se žitarice i grah.
Odlazimo u obližnji Talekh gdje se nalaze
izvori tople vode. Prelazimo most ukrašen brojnim
molitvenim zastavicama i iza leđa nam se otvara
vidik na Annapurnu II. Dolje na rijeci žene peru
veš. Slika je idilična. Hodamo uskom stazom do
izvora tople vode, koji je zapravo izbetonirani
bazen. Voda je jako vrela pa je u njoj nemoguće
držati ruku. Sjedimo okupani suncem, slušamo
huk Marsyangadi Nadi, gledamo kroz pamučne
oblake na Annapurnu II i razmišljamo što će biti
kad se vratimo u svratište.
Zdravko je slab. Hoće li moći hodati? Hoćemo
li ga pričekati jedan dan? Hoćemo li se vratiti?
Pitanja se roje, nošena hukom rijeke. Naravno, pri
povratku u svratište nismo zatekli Zdravka vedrog
i nasmijanog, već u vrućici, prekrivenog vrećom za
spavanje i mnoštvom deka. Donosimo odluku. Mi
krećemo dalje, a Zdravko ostaje s jednim nosačem
u Cahameu do sutradan ujutro. Ako će mu biti
dobro, stići će do Mananga motorom pa ćemo
zajedno nastaviti dalje. Naravno da motor nije
idealno prijevozno sredstvo, no automobilima se
ne može dalje od Chamea, a za motore postoji
put koji je koliko-toliko prihvatljiv. Ako će mu
biti loše, i dalje ovisno o situaciji, dopremit će
ga negdje do mjesta gdje može sletjeti helikopter,
što je najbrži način bijega u civilizaciju, ili ono
kako civilizacija izgleda u nepalskim uvjetima.
Pozdravljamo se pa uz obostrano dobre želje u
tišini nastavljamo dalje. Nitko zapravo ne zna što
mu je.
Putem prolazimo pored stupa, hrpi isklesanog
kamenja s molitvama, susrećemo nosače i karavane
mazgi. Ulazimo u područje crnogorice. Na
sve strane se otvaraju neki novi snijegom optočeni
vrhovi. Uz rijeke su česti odroni. Na putu prema
Brhatangu nailazimo na velike nasade jabuka.
Opet kupujem jabuke za put. Prva klasa jabuka
košta 40 rupia, a lošija 20. Kratki odmor koristimo
da pojedemo izvanredne pite od jabuka,
koje su neka vrsta nepalskih spring rolica punjenih
jabukama. Ovako osvježenima popravlja nam se
raspoloženje.
Nastavljamo putom koji je doslovno uklesan
u kamenu stijenu, kao neki vodoravno polegnuti
tunel u kojem je otvorena bočna strana, okrenuta
k rijeci. Uspinjemo se na visinu od 3000 metara i
kako je Ivanu ovo bio prvi dolazak na takvu visinu,
shodno starom dobrom planinarskom običaju,
dobiva svoju porciju udaraca užetom po stražnjici.
Nakon prelaska mosta slijedi strmi uspon
građenom stazom sve do odmorišta u šumi gdje se
nalazi malo seosko trgovište. Tu se prodaju kuhana
jaja, jabuke i razne seoske rukotvorine. Sa stabla
sve kao nadglednik promatra golemi crni gavran,
što po Alanu Edgaru Poeu ne sluti na dobro. To
nas ponovno bez riječi podsjeća na Zdravkovo
zdravlje.
Dalje nas put vodi zimzelenom šumom.
Jedno mjesto u njoj djeluje kao svetište šumskih
vilenjaka. To je mala čistina usred šume okićena
raznobojnim zastavicama i krpama. Okolo vlada
tišina i samo čekam da se iza kakvog korijena
pojave Tintilinići ili Hobiti. Takva mjesta se obično
nalaze na otvorenom na prijevojima ili vrhovima,
ali ovakvo što nismo vidjeli nigdje osim ovdje.
Nakon Dhikur Pokhari prolazimo pored
manjeg jezera i prelazimo rijeku jednim trošnim
starinskim mostom načetim bujicama. Za naše
prilike to je malo čudo graditeljstva koje očito
proživljava svoje posljednje dane. U blizini je već
napravljen novi čelični viseći most, pa ovaj stari
sigurno nitko više neće popravljati niti obnavljati.
Vjerojatno smo među zadnjima koji su prešli
rijeku preko njegovih klimavih drvenih greda.
Sa svake strane rijeke nalazi se podest složen od
kamenog suhozida. Iz njega pod 30-ak stupnjeva
viri nekoliko greda. Na njih su bile složene nešto
duže grede i tako dalje u četiri sve duža niza. Na
takve stršeće konzole stavljene su završne grede
koje premošćuju rijeku i omogućuju siguran
prelazak.
Upper Pisang

12644814_10207152746728539_6721814836411896734_n
Ispod nas se u dolini vide kuće Lower Pisanga, a
gore na brdu nalazi se pravo starinsko kameno
selo, Upper Pisang. Sve kuće, osim jedne moderne,
obojane u roza boju, kao da izranjaju iz prošlosti i
stopljene su s planinom iz koje izrastaju. Na krovovima
se nalazi drvena šindra na koju je naslagano
kamenje kao zaštita od vjetra. Selo je prepuno
stupa, uskih prolaza, stubišta, molitvenih zidova,
zastavica, blata, ruševina, slame, rezbarija u drvu,
šareno obojanih prozora, krava i teladi.
Do Pisanga ne vode nikakve prometnice pa
su planinske staze njegova jedina veza s okolnim
svijetom. Do sada su se sve kuće u mjestima kroz
koja smo prolazili nalazile uz neku vrstu prometnice,
kao u kakvom slavonskom šoru. Upper
Pisang međutim svjedoiči da polako ali sigurno
napuštamo civilizaciju. U selu nema struje niti
drugih tekovina moderne civilizacije. U svratištu
nema grijanja, ali ima deka koje će dobro poslužiti
noću kad se temperature spuste znatno ispod nule.
Večera je, kao i obično, skromna: čaj od mente,
juha od luka i malo kuhanog krumpira s natruhama
zelja.
Dobivamo nove informacije o Zdravku. Nije
mu bolje. Ako mu se do sutra ne poboljša stanje,
morat će se vratiti. S terase svratišta imamo predivan
pogled na Annapurnu II, ispod čijih se snježnih
vrhunaca vrtimo već neko vrijeme.
Jutro je stvarno hladno. Razbijamo led u
koritu kako bismo se mogli umiti. Za doručak
blagujemo neku groznu, mekanu i gnjecavu
pogaču od heljde te fantastičan i moćan jakov sir.
Postavljamo pitanje kako sir može biti od jakovog
mlijeka kad mužjaci nemaju mlijeka. Naravno, sir
se radi od mlijeka ženki jaka, koje se u Nepalu
zovu nak. Njihovo mlijeko ima postotak masnoće
od 7% što je mnogo kad se zna da kravlje mlijeko
ima masnoću od 3 do 4%, a ovčje oko 5%. Upravo
zato su sirevi od jakovog mlijeka izuzetno jakog
okusa i bogate arome.
Nakon doručka stižu nove vijesti. Zdravko se
rano ujutro helikopterom vratio u Kathmandu i
nakon pregleda i liječenja će se vratiti kući. Sada
mu je nešto bolje, no i dalje nitko ne zna od čega
boluje. Odlazimo se pomoliti za Zdravka u budističkom
samostanu na vrhu sela. Kako nalažu
dobri običaji, dajemo milodar, skidamo cipele i
ulazimo u samostan pa svatko na svoj način dijeli
misli i molitvu u ovom svetom mjestu. Uvijek
ispočetka ostajem impresioniran tim šarenilom
boja i mnoštvom ukrasa koji ispunjavaju svaki
djelić površine budističkih hramova. U starim
su hramovima te boje dobile patinu, pa djeluju
nekako uzvišeno, no u novima gotovo da peku oči
od mnoštva jarkih boja.
Dan je divan, vedar i sunčan, ali i prilično
hladan. S redovnicima ispijamo instant čaj od
limuna koji su nam ponudili kao čin zahvalnosti
za milodar. Nakon pozdrava oni nastavljaju
svoju razbibrigu. To je neka vrsta biljara koji se
igra na malom stolu s četiri rupe, bez štapova,
sa žetonima kao iz igre mlin, koji se napucavaju
prstima. Tijekom dana ponovno nam se pridružuje
Chintak, nosač koji je ostao sa Zdravkom, što
će svakako pomoći drugoj dvojci nosača, Paavanu
i Umdaru, da prerasporede i lakše nose teret.
S lijeve strane ostaje nam maleno tirkizno
jezero, čija su prava suprotnost golemi bodljikavi
grmovi crvenog lista i crvenog ploda koji rastu na
njegovim obalama.
Ghyara
Nakon prelaska dubokog kanjona započinje naporan
i dug uspon u zavojima. Sad konačno vidimo
i Pisang Peak (6091 m), koji se nalazi uznad
Pisanga. Pa ipak, iz samog Pisanga on se ne vidi jer
ga zaklanjaju druga niža brda. Na slavini punimo
vodu koju je Franjo dezinficirao UV svjetiljkom.
Nakon što smo se uspeli na Ghyaru bivamo nagrađeni
najljepšim pogledom do sada. Annapurna II,
Annapurna III (7555 m) i Gangapurna (7455 m)
razvijaju svoje moćne masive pred našim očima
poput paunova što se šepure u indijskim vrtovima.
Sjedimo na klupi ispod molitvenih zastavica
sa stupom iza leđa, pili čaj od đumbira te se divili
veličanstvenosti vrhova ispred nas. Umjesto čokoladica
i grickalica, od seljaka smo kupili mrkve
koje smo grickali sa zadovoljstvom kao »vitaminske
bombe«. Hrana koja se blaguje u ovim krajevima
su riža, ječam, proso, heljda, kuhana jaja,
krumpir i natruhe kuhanog povrća. Bez mesa.
Bez voća, osim nekoliko jabuka koje smo kupili
putem. Bez vitamina. Sve djeluje kao neko putovanje
koje ne samo da čisti dušu i tijelo od civilizacije
nego i organizam od hrane i navika na koje smo
godinama navikli. Hrane je malo, no energetski je
dostatna za napore koje prolazimo. Salo se topi,
što će se vidjeti na kraju putovanja. Po povratku
u Zagreb sva mi je odjeća bila barem broj prevelika,
no kroz nekoliko mjeseci povratka na staru
prehranu i životne navike vratio sam se natrag u
svoju standardnu konfekcijsku veličinu.
Ghyara je izolirano selo, visoko gore u planinama,
s kamenim kućama i štalama, stubištima,
terasama, tunelima i poljima koja seljaci oru drvenim
plugovima s upregnutim volovima. Slijedi dug
put kroz Nawal, Munchi i Bragu do Mananga. U
Nawalu imam priliku kušati jakov curry, što je
prvo meso nakon nekoliko dana vegetarijanstva.
Naravno da sam navečer dobio proljev. Je li to bilo
zbog loše hrane ili zbog toga što mi je to nakon
svakodnevne lagane hrane ovo teško jelo preteško
palo na želudac nikada neću saznati. U svakom
slučaju, uz sve to, meso je bilo žilavo i neukusno.
Dvostruka katastrofa!
U Bragi se nalazi gompa stara oko 900 godina,
koja stvarno tako i djeluje. Zgrade, slikarije po
zidovima, skulpture, sve odiše patinom i vremenima
kad ovim krajevima nisu hodali planinari.
Kako smo već odavno prešli visinu od 3000 m, sve
je više jakova koji pasu po planinskim livadama.
Ove ogromne životinje teške i po jednu tonu žive
na visinama od 3000 do 5000 m, a ispod ovih
visina ih je praktički nemoguće susresti. Jakovi
nisu nimalo drage i simpatične životinje. U pokušaju
da snimim jednog »ozbiljnog« mužjaka bijele
boje, od nabijanja na rogove spasio me brzi bijeg i
kanal koji sam uspio preskočiti. Dotičnom jaku se
nije više dalo trošiti vrijeme na budalu s kamerom
koja mu je remetila večeru.

2
Manang
Već ozbiljno umorni stižemo u sumrak u Manang.
To mjesto na visini od 3540 metara centar je ove
regije i najviše što civilizacija može pružiti u
ovim krajevima. U Manangu postoji slastičarnica,
moguće je kupiti jakov sir, baterije, planinarsku
opremu i sušeno voće. Sve to je apsolutni luksuz
u ovim zabačenim krajevima. Uz sobu smo čak
imali i vlastiti sanitarni čvor.
Na ovakvom treku veoma je teško održavati
higijenu, pogotovo prema našim svakodnevnim
uvriježenim standardima. Ujutro i navečer su
temperature vrlo niske, uglavnom ispod nule.
Grijanja nema nigdje. Takozvane kupaonice su
najčešće odvojene od kuća i temperatura vode
u njima ne prelazi +5 stupnjeva Celzija, dok je
temperatura zraka često niža od nule. Ako ponegdje
i ima tople vode, to se posebno naplaćuje.
Pri tome se voda grije plinskim bojlerima koji
su spojeni na plinske boce i koji su vrlo nepouzdani.
Plinske boce se dopremaju mazgama. U
»kupaonicama« koje najčešće sliče na poljski WC
nema pločica, već samo beton na podu i cigle
na zidovima. Vodovodna instalacija je nadžbukna,
tuševi uglavnom nemaju ružu (što je bolje),
a ako ju imaju onda šprica na sve strane samo
ne tamo gdje želite. Ne postoje vješalice ili nešto
na što biste mogli odložiti odjeću, cipele, sapun
ili ručnik. Onako mokri pokušavate se obrisati
malim ručnikom koji nosite i koristite tijekom svih
14 dana treka. Isti i za lice i za noge. Na brzinu se
oblačite ako imate sreće da niste smočili odjeću i
sad kuda? U hladnu sobu, ili u blagavaonu u kojoj
se ipak donekle grije. Oko peći su svi sakupljeni
kao oko nekog svetišta ili oltara. Kako se penjete
više sve je hladnije i hladnije, a grijanje sve rjeđe i
rjeđe. Nema šuma, nema drveća, jedino što služi
za ogrjev je osušen jakov izmet. Nije teško izgubiti
volju ni za pranjem zubiju jer morate ili kupiti
zagrijanu vodu ili zube prati u užasno ledenoj
vodi da vas zubi zabole. I nemojte misliti da je
tako u lošim i jeftinim smještajima. Tako je u svim
smještajima. To je standard. Mokre maramice se u
ovim uvjetima čine kao sasvim dobro sredstvo za
održavanje higijene, a najbolje je koristiti sportski
ručnik koji se relativno brzo suši.
Ujutro naručujem bogati doručak koji će
ujedno biti i ručak. Restani krumpir, dva tosta, dva
jaja, müsli s toplim mlijekom i čaj. Dan je divan.
Iznad nas se naviruju Annapurna II, Annapurna
III i Gangapurna. Po uskim ulicama nalaze su se
nanosi snijega, žene u mužarima drobe krumpir za
juhu, druge nose pune košare crnogorice iz šume,
dok se djeca igraju na cesti.

3
U Manangu se nalazi i kino. To je zapravo
malo veća podrumska prostorija s klupama preko
kojih su pobacane jakove kože, platno, projektor,
peć i nezaobilazni aparat za kokice. Zidovi su
obloženi plahtama i dekama kako bi se zadržale
natruhe topline iz malene peći. Na repertoaru
»North Pole Movie Theatra« igraju klasični planinarski
filmovi i oni vezani uz Tibet i budističku
kulturu kao: Samsara, Baraka, Sedam godina u
Tibetu, Into the Wild, Touching the Void i sl. Na
mnogim kućama se nalaze divni stari izrezbareni
i bogato obojani prozori, kao jedini svjedoci svjetovne
umjetničke kreacije u ovim krajevima.
S Gangapurne se spušta ledenjak i na svom
dnu u blizini Mananga čini maleno tirkizno
Gangapurna jezero. Na livadama okolo pasu
brojni jakovi i koze. Iz Mananga je moguće ostvariti
uspone na Kicho Tal – ledeno jezero koje se
nalazi na visini od 4600 m ili na pećine Milarepa.
Rijeka Marsyangdi Nadi je odavno prestala biti
široka i divlja i sad je samo glasnožuboreći potok
koji se napaja s planinskih vrhunaca.
Prelaskom preko visećeg mosta ulazimo u
područje gdje snijeg postaje sve redovitija pojava.
Radi aklimatizacije poduzimamo izlet na jednu
od sporednih ruta, vjerojatno najljepšu od svih:
trodnevni uspon do jezera Tilicho na visini od
4920 metara.
Jezero Tilicho
Jezero Tilicho često se opisuje kao najviše nezaleđeno
jezero na svijetu. Nalazi se unutar masiva
Annapurne, prvog »osvojenog« osamtisućnjaka
na svijetu, vrha na koji su se 3. lipnja 1950.
popeli francuski alpinisti Maurice Herzog i Louis
Lachenal. Pristup jezeru nalazi se izvan standardne
trase, na sporednim rutama Around Annapurna
treka, jednog od najpopularnijih i najljepših
trekova na cijelom svijetu. Glavna trasa ovog treka
označena je uglavnom na stijenama crvenom i
bijelom debelom crtom, dok su sporedne trase
označene bijelom i plavom crtom. Pristup jezeru
moguć je iz dva pravca. Prvi je s istočne strane
iz Mananga, a drugi sa sjeveroistočne strane, iz
Jomsona preko Thinija i Kaisanga.
Sjeveroistočni prilaz prvi su puta, dok su
tražili najbolji put za uspon na Annapurnu 1950.,
prehodali Herzog, Ichac, Rebuffat i Foutharkey.
Naravno, putovi tad nisu bili obilježeni, karte su
bile vrlo površne i krivo nacrtane, a vodiči su im
bili seljaci koji su jedini poznavali putove za ispašu
stoke. Zanimljivi su Herzogovi komentari na
mjesta kroz koja mi prolazimo 64 godine poslije.
Krenuli su iz svog kampa u mjestu Tukuche
te su »trijumfalno umarširali u malo selo Marphu
u kojem su svuda lepršale molitvene zastavice…
Prošli smo kraj molitvenih zidova ukrašenih
kamenim pločama na kojima je bio ispisan klasičan
tekst: Om mani padme hum.«
I danas se u bespućima s nepalske strane
Himalaje u rijetko naseljenim prostranstvima,
gdje je za razliku od ostatka Nepala pretežita vjera
budizam, često nailazi na »molitvene zidove«.
Molitveni zidovi ili mani walls su manje ili više
složene strukture u obliku zida ili naprosto posložene
hrpe kamenja na kojima se nalaze kamene
ploče. Na njima je u pravilu uklesana vjerojatno
najpoznatija budistička mantra, koja dolazi iz
Avalokiteśvare i sastoji se od šest slogova: »Om
mani padme hum«. Ova klasična mantra bi se
mogla prevesti kao »Slava dragulju u lotosovu
cvijetu«. Prema slogovima »ma-ni« su ovi zidovi
dobili ime. Takve zidove krase i drugi duži ili
kraći natpisi i mantre, kao i stilizirani znakovi
iz Asthamangale. Neki od tih zidova su građeni
»ozbiljnije« te u sebi imaju ugrađene drvene grede
i nosače, ili se unutar njih nalaze kamenje ili daske
oslikane Budinim likom. Dok su neke ploče nakon
klesanja ostavljene u svom prirodnom stanju, neke
su obojane jarkim bojama. U svemu tome me se
kao dinamovca od rođenja dojmila jedna kamena
ploča sa slogom obojanim u Dinamovu plavu boju
i znakom koji je vrlo sličan slovu d iz Dinamovog
grba. Sasvim je sigurno da svetost ovog mjesta i
taj znak nemaju nikakve veze sa »svetim imenom
Dinamo«, ali susret s ovim molitvenim zidom je
za mene svakako imao još jednu dimenziju više.
Takvi molitveni zidovi sveto su mjesto molitve
i zalog poštovanju duhovima tog mjesta. Oni
se obilaze s lijeve strane, ili se oko njih kruži u
smjeru kretanja kazaljke na satu, kao što se prema
budističkoj doktrini vrti zemaljska kugla i cijeli
svemir. Preporučljivo se iz poštovanja prema vjeri,
lokalnom stanovništvu te običajima pridržavati
ovog pravila. Sve ove protekle godine očito nisu
naškodile niti vjeri niti molitvenim zidovima.
Međutim, vratimo se nakratko Herzogu koji
piše: »U sumrak smo ušli u bijedno selo Thinigaon.
Stanovnici su iznimno primitivni i upadljivo
prljavi…« Danas se selo na kartama obilježava
kraćim nazivom Thini i nalazi se u blizini sada
mnogo većeg mjesta Jomsona koje ima čak i zračnu
luku. O primitivizmu mi je teško govoriti, pogotovo
u vrijeme kad su oni bili ako ne prvi, onda
vjerojatno jedni od prvih bijelih ljudi koji su ti
ljudi vidjeli u životu, no činjenica je da im čistoća
ni danas ne predstavlja najvažniju stvar u životu.
Uostalom zašto se Francuzi čude? Pa upravo su oni
iz sličnih razloga izmislili parfeme i perike?
Nakon svega uspjeli su se popeti do zapadnog
prijevoj Tilicho. Desno od njih nalazila se »divovska
planinska barijera s brojnim vrhovima visokim
7000 metara«, a ispred njih »prostrana visoravan u
središtu koje je bilo veliko zaleđeno jezero prekriveno
snijegom«. Jezero su među sobom nazvali
Veliko ledeno jezero. Kakve su karte koristili jasno
pokazuje činjenica da jezero dugo 4 km uopće nije
bilo ucrtano. Prijevoj koji su prvo prošli se zapravo
zove Mandala. Velika barijera čak i danas nema
neko obilježeno ime, ali se najčešće naziva po vrhu
Tilicho, visokom 7134 m. Također se i jezero koje
nije postojalo na onovremenim kartama zove
Tilicho. Po lijevoj strani jezera su došli na njegov
drugi kraj na mjesto kojim smo mi završili naš
uspon sa zapadne strane.
Put nas dalje vodi kroz Khangsar, posljednje
naseljeno mjesto prije ulaska u unutrašnjost
masiva. U selu vladala tipična nepalska spora
užurbanost. Grupa žena sjedi u krugu, čuva malu
djecu i mužarom drobi mini krumpire veličine
Mozart kugle. Prolazimo pored Thare gompe,
starog samostana koji je vizualno izuzetno atraktivan,
no nažalost vrata su zatvorena.
Kod Shiri Kharka zastajemo kako bi Ivan
ponovno dobio užetom po guzici jer smo prešli
visinu od 4000 metara. Putem nam se otvaraju
pogledi na nove veličanstvene vrhunce: Tare Kang
(7069 m) i Khangsar Kang (7485 m). Krajolik se
postupno mijenja. Ušli smo u sipar. Strmo se
spuštamo, prolazimo kroz kanjone, uske prolaze i
procjepe, pa se opet uspinjemo sve do Tilicho Lake
Base Campa. Vrlo je hladno i nema puno ljudi.
Sutradan idemo do jezera i prvi put do
visine od 5000 metara. Veoma smo uzbuđeni.
Kod svakog se to manifestira na drugačiji način.
Zabundani smo jer ovdje čak ni u blagovaonici
nema apsolutno nikakvog grijanja. Oko Base
Campa se nalazi mnoštvo rogova plave ovce.
Unatoč svom nazivu, ova životinja nije niti plava,
niti je ovca. To je vrsta šupljorošca parnoprstaša
slična divljoj kozi koja živi u podnožju vrhunaca
Himalaje u Nepalu, Indiji, Pakistanu, Butanu i
Tibetu na visinama od 4000 do 6500 metara. Živi
u krdima na nepristupačnom području, strašljiva
je i nije joj lako prići blizu.
Kaša za doručak, oblačenje i još po mraku
započinjemo uspon. Prolazimo preko brojnih
zapuha snijega.

7

Putem je došlo do neobičnog
susreta: Viki Grošelj »šeta« sa svojim prijateljima
ovim divnim krajevima. On je legenda slovenskog
alpinizma, Slovenac s najviše ispenjanih osamtisućnjaka
i prvi Slovenac koji je ispenjao najviše vrhove
svih kontinenata. Prava je čast kročiti u isto vrijeme
stazom kojom hoda netko s takvim iskustvom i
takvim životopisom. Svakim se korakom vidi da
on hoda drugačije od nas, kao što Messi drugačije
prima i udara loptu od većine nas koji smo nekada
pokušavali i mislili da znamo igrati nogomet.
Vrijeme je takvo da je mogućnost lavina
vrlo velika. Dok u tišini hodamo i razmišljamo o
tome, s lijeve strane se u daljini čuje gromoglasna
buka. Svi kao na znak dižemo i okrećemo glave i
gledamo kako se golema snježna masa u maglici
i prašini kotura niz strme zidove sjevernog ledenjaka
Annapurne. Samo se gledavamo i u grobnoj
tišini nastavljamo korak po korak dalje. Dolazimo
na neke zavoje na kojima smo naglo dobivali na
visini, unatoč tome što su nam zbog već prilično
velike visine koraci bili sve sporiji i sporiji, a kretanje
sve sličnije slow motionu. Polako me savladava
umor, nedostatak kisika i lagana bezvoljnost, dok
se glavom roje klasična pitanja i misli: »Mili Bože,
zar mi sve ovo stvarno treba? Kad i ako se vratim,
neću nikad više u planine. Što fali Sljemenu? Da
mi se je konačno najesti čvaraka i luka i eksati
hladan gemišt. Svi koje znam su sad na moru,
uživaju u toplini sunca, plaži…«
S lijeve strane ukazuje se malo jezero, a ubrzo
zatim i veličanstveno modro jezero Tilicho, kao
stiješnjena fleka plave boje između kristalno bijelih
ruku što je čvrsto stežu da ne procuri kroz prste.
Od Chyamchea do jezera Tilicho trebalo nam je
6 dana uz 43 sata i 28 minuta hoda, pri čemu smo
prohodali 94,5 km i savladali visinsku razliku od
6320 m, u što su uračunati svi usponi.
Nakon hodanja po mraku, dok je snijeg još
uvijek tvrd, u prijepodnevnim satima stojimo na
rubu jezera i pomalo umorno i bespomoćno zurimo
u tu prekrasnu modru nezaleđenu površinu, u potpunosti
okruženu snijegom i zaleđenim vrhovima. Nad
samim se jezerom nadvio Tilicho peak, visok 7134
m. S njega se prema jezeru spušta ledopad po kojem
plutaju komadi leda. Jezero je dugo 3,9 km, a široko
1,6 km. Površina mu je 4,8 kvadratna kilometra, a
maksimalna dubina 85 m, uz volumen od 155 milijuna
litara. Ovdje je stanište snježnog leoparda. Ne
trebam ni reći da ga nismo vidjeli.
Budući da smo prešli 5000 metara, svima osim
Franji bio je red da dobiju užetom po stražnjici,
ali u stanju u kojem smo sada, to nikome nije ni
palo na pamet. Razdragani se slikamo, veselimo i
gotovo skačemo u zrak. Misleći da trčimo, vučemo
se kao stare babe do obližnje kućice u kojoj nije
mnogo toplije nego vani, ali nas je zagrijala instant
juha s rezancima. Draga toplina grije ruke i cijelo
tijelo. O okusu nitko nije ni razmišlja, ali slano
nam izuzetno godi.
Svjetski rekord
Za ovo je jezero vezana jedna prilično zanimljiva
priča koja nema baš puno veze s planinarenjem,
već s ronjenjem. Kao i u drugim područjima
ljudskog djelovanja, tako i u ronjenju, danas nije
dovoljno »samo roniti«, uživati u ljepotama koje
nas okružuju pod vodom, istraživati što se skriva
iza neke stijene, ispod nekog prevjesa, unutar neke
špilje… Svi žele pomaknuti granice, napraviti ono
što do danas još nitko nije, i na neki način ostati
zabilježeni u analima, biti netko o kome se priča
u ronilačkim krugovima ili ostati zapisan makar i
privremeno u Guinnessovu knjigu rekorda. Kako
se razvijaju tehnologije i oprema, kako su saznanja
o fizici ronjenja sve bolja, tako se olakšava fanaticima
i osebenjacima da pomiču granice u ronjenju.
Često su te granice zapravo čisto istjerivanje
ego tripova, no kako se kaže kod nas u Rudešu:
»Svaka budala ima svoje veselje«.
Upravo tako su svjetski rekord u najvišem
scuba zaronu na svijetu ostvarili 2000. godine
ruski ronioci Andrei Andryushin, Denis Bakin
i Maxim Gresko roneći upravo ovdje na ovom
jezeru. Iako nam svima zvoni da je jezero Titicaca
koje se nalazi na granici između Perua i Bolivije
najviše jezero, ono se nalazi na nadmorskoj visini
od »samo« 3800 m. Najviše jezero na svijetu se
nalazi u Argentini na 6400 m i zove se Nevado
Ojos del Salado.
Dok stojim uz rub jezera razmišljam kako bi
bilo zaroniti kao što je to napravila skupina ruskih
ronilačkih entuzijasta. Vani je temperatura od –10
C, a vjetar šiba velikom brzinom stvarajući osjećaj
da je barem 10 stupnjeva hladnije. Izvlačim
termosicu s čajem iz ruksaka kao bih ugrijao ruke
i grlo i shvatio da bi takav uron u ovom trenutku
bio potpuno nemoguć. Oni su ipak za svoj rekord
odabrali primjerenije vrijeme kad obale jezera nisu
okovane snijegom i kad studen nije ovako jaka.
Evo i kratke priče o njihovom pothvatu!
Prva ideja o ronjenju na jezeru Tilicho rodila
se 1999. godine kad su Andrei Andryushin i
Denis Bakin bili na Annapurna treku i saznali
da se u blizini nalazi jezero Tilicho (4919 m). Po
povratku u Moskvu krenuli su razrađivati ideju
o zaronu na Tilichu. Andrei je prezentirao svoju
ideju Vladimu Belenkinu, predsjedniku Sprout
Dive Cluba i od njega dobio bezrezervnu podršku.
Ubrzo se grupa proširila za još par imena: Maxim
Gresko, Pavel Ruslanov, Guennadi Slobodanyuk,
Dmitri Friedman i Svetlana Chistyakova. Pri
prijavi za Guinnessovu knjigu rekorda doživjeli su
neugodnu odbijenicu jer njihov predstavnik nije
mogao prisustvovati ovom pothvatu. Međutim,
ova odbijenica kao i nedostatak sponzora nisu
mogli zaustaviti ovu ideju. Odlučeno je da će cijeli
projekt isfinancirati sami, a logistiku će odraditi
preko Himalayan cluba zbog čega se timu priključio
i njegov predsjednik Sergei Vertelov.
Uz financijske brige moralo se riješiti i cijeli
niz drugih nimalo jednostavnijih problema.
Trebalo je na jezero dostaviti više od pola tone,
opreme uključujući i kompresor. To se nosilo po
strminama i uskim planinarskim stazama kojima
mogu prolaziti samo ljudi i stoka. Naravno da i
tablice za ronjenje na takvim visinama ne postoje,
pa je trebalo napraviti nekakvu svoju kalkulaciju
i aproksimaciju postojećih rezultata. Odlučeno je
da maksimalna dubina urona bude 25 m, s vremenom
dna od jedne minute. Nadalje, u slučaju bilo
kakvih nepogoda sa roniocima evakuacija je
moguća jedino helikopterom, a opće je poznato
da nakon ronjenja nije pametno letjeti. Drugi
način evakuacije bi bio ili na mazgi ili na jaku, i
tako kilometrima nizbrdo. Da ne govorimo da u
Nepalu naravno nema nikakvih barokomora.
Ekspedicija je nakon sletanja u Kathmandu
sletjela u lokalnu zračnu luku u Manangu, koja se
nalazi na visini od 3550 m. Zbog velike visine su
napravili aklimaizaciju od dva dana. Nakon toga
su napravili probni uron na lokalnom jezeru uz
blagoslov lame te su krenuli na dvodnevni trek
do jezera Tilicho.
Dana 23. rujna 2000. godine ekspedicija se
utaborila na jezeru sa suprotne strane ledenjaka.
Budući da je visina velika, a aklimatizacijsko
razdoblje kratko, većina članova ekspedicije je
poboljevala od visinske bolesti i njenih raznih
manifestacija kao što su glavobolja, povraćanje,
bezvoljnost, mučnina i slično. Vremenske prilike
su se brzo mijenjale, što je često na takvim visinama,
od sunca tijekom dana, do snažnog vjetra,
snijega i temperature od –10 stupnjeva po noći.
Sljedeći dan su napravili zaron s obale na
dubinu od 10 metara. Loše vrijeme, vjetar i snijeg
koji su porušili šatore, zaron i visinska bolest
potpuno su iscrpili članove ekspedicije. Međutim,
Andrei je i dalje inzistirao na unaprjed predviđenom
planu te je 25. rujna krenuo s Denisom,
Maximom, nosačima i opremom prema sjevernoj
obali, gdje konfiguracija terena pruža najbolje
uvjete za uron.
Nakon otprilike 2 km su stali i krenuli s opremanjem.
Kako svako kretanje i napor na ovim
visinama traži dodatne količine snage, a disanje
je značajno otežano nedovoljnom količinom
kisika, to svakako nije bio lagan posao. Voda je
bila tamna i neprozirna, a vidljivost nije prelazila
jedan metara. Temperatura vode na površini je
iznosila 6 stupnjeva Celzija. Ronilačko računalo
se prebacilo na »dive mod« tek na dubini od 5 m,
pokazujući dubinu od 0 m. Prema tom računalu
su zaronili do dubine od 25 m, gdje je temperatura
vode iznosila 3 stupnja. Kameno dno se i dalje
spuštalo u dubinu, no znali su da je vrijeme za
povratak. Bilo je prilično važno izroniti na mjestu
urona, jer plivanje u kompletnoj opremi s ovakvim
postotkom kisika u zraku iziskuje nadljudske
napore. Uron u trajanju od 15 minuta je protekao
bez ikakvih neugodnih iznenađenja. Pritom nije
viđen nikakav oblik podvodnog života, što s obzirom
na vidljivost nije neko iznenađenje. S tim su
uronom postigli svoj cilj, napravili su scuba uron
na do tada najvećoj nadmorskoj visini.
Nakon ponovnog kratkog slikanja i sreće
što baterije u fotoaparatu rade unatoč niskim
temperaturama, krećemo natrag do Tilicho Base
Campa, ovaj put po snijegu koji je omekšao i u
koji noge propadaju sve dublje i dublje. Krećemo
se već poznatom rutom, uz česta proklizavanja,
ali bez ikakvih ozbiljnih ekscesa. Dolazimo do
Base Campa. Pred nama je duga večer, još duža
noć, vjetar koji fijuče kroz zidove, zaleđena voda,
juha od češnjaka i riža s povrćem, boce s vodom
koje se kao i baterije griju u vrećama za spavanje,
i razmišljanje o tome gdje smo bili, što smo prošli
i kud nas još put dalje vodi.
Slabo sam spavao. Na ovim visinama san mi
teško dolazi na oči. Misli se roje bjesomučno.
Jedne smjenjuju druge. Vrtio sam se i mučio.
Teško dolazio do zraka. A kad sam zaspao i probudio
se, situacija je bila još teža. Ujutro mi je teško
izvući se iz vreće u hladnu sobu, obuti tvrde cipele,
doručkovati u jakni, kapi i rukavicama.
Hodanje ujutro unatoč svemu uvijek započinje
veselo. Dan je opet vedar i takvo vrijeme odmah
odagna sav nakupljen umor i zlovolju. Akumulira
se nova energija, veselje i elan, sve zapažamo,
često zastajemo i slikamo. Kako dan ide prema
kraju akumulira se umor, raspoloženje pada, vjetar
pojačava, sunce zalazi, počinje studen, opažanje je
minimalno i slika se puno manje. Jedva čekamo da
se dokopamo kampa u kojem je na žalost također
hladno i agonija hladnoće će se nastaviti.
Vraćamo se od Tilicho Lake Base Campa istim
putem do Khangsara, gdje skrećemo sjeverno, te
se iza Ghyanchanga ponovno vraćamo na glavnu
stazu Annapurna treka. Njome nastavljamo sve do
Yak Kharke, gdje ćemo noćiti. Ovako odmornom
taj mi se put čini potpuno drugačijim. Pri dolasku
su sipar, sumrak, umor i zima traže koncentraciju
i pažnju, a sada pri povratku sav veseo zastajkujem,
slikajući orla u letu, promatrajući plave ovce
kako pasu na visoravni, uvijek ozbiljne jakove,
te gledajući vrhove oko sebe. Pronalazim stijene
koje izgledaju kao da su iz Kapadokije, i jednu
koja izgleda kao isklesana skulptura Ivana Pavla
II. Nevjerojatno je kako stanje duha i tijela utječe
na percepciju onog što vidimo i osjećamo!
Ručamo u Siri Kharki. Rublje se suši rasprostrto
po bodljikavom grmlju, a žena na najlonu na
podu s malo vode pere traperice i riba ih četkom,
sve uz mali lavor potpuno smeđe vode. Štedljivo
do krajnjih granica!
Hodajući dalje, pred nama se po prvi puta u
starom Khangsaru otvara vidik na ruševine koje
neodoljivo podsjećaju na ostatke neke stare utvrde.
Svi se pomalo čudimo tim kamenim zdanjima jer
prvi put vidimo nešto takvo. U Europi bi na putu
po ovakvim prijevojima i istaknutim točkama sve
bilo puno ostataka utvrda, kula, tvrđava ili nekih
drugih više ili manje sačuvanih fortifikacijskih
objekata. Došavši bliže vidimo da to ipak nisu

8
Yak Kharke
Ta noć je stvarno bila grozna. Kako sam bio
umoran mislio sam da ću lako zaspati. Legao sam
u hladan krevet i nekako se počeo boriti s disanjem.
Dišem kao da se utapam, lovim zrak, kojega
kao da nema. Pokušaji dubokih udisaja na nos, na
usta. Odlučio sam popiti dvije tablete za spavanje.
Nos mi je začepljen. Kapao sam ga, ali rezultat se
ne osjeti. Usta su se sušila. Postao sam nervozan.
Šmrkam. Pijem vodu. Ustajem i hodam, vrtim se.
I tako u krug. Cijelu noć. Ujutro išmrkavam velike
komade skorene krvi. Jutro je svakako bolje od
noći. Nekako se lakše diše. Ali, što će biti gore, na
većim visinama? Izašao mi je herpes. Očigledni
pad imuniteta.
Za razliku od jučer, ovaj dan je znatno ležerniji.
Kasnije krećemo i to je dobro. Zbog neprospavane
noći nekako se vučem cijelo jutro. Polako
krećemo dalje, ali ovo mi je očito nekakav krizni
dan. Mrzim sebe i tu očiglednu nemoć u kojoj se
vučem do Thorung Phedia (4450 m). Od tamo
drugi dan krećemo na završni uspon na prijevoj
Thorung La, visok 5416 metara.
Thorung Phedi
Putem imamo priliku doživjeti još jednu potvrdu
zle jakove ćudi. Najkrupniji mužjaci riču glasno,
ganjaju jedni druge i bore se rogovima. Očigledno
je to odmjeravanje snaga za izbor glavnog jaka u
krdu. Putem nas prati i dobroćudni lokalni pas
mješanac. Na plavom se nebu ocrtavaju bijeli
obronci Khangsar Khanga. Hodamo klizištem,
divimo se smaragdno zelenom jezercu, promatramo
kako se na suncu suši jakov izmet i aluminijske
solarne »kišobrane« za grijanje tople vode.
Ti su se »izumi« koristili kako se drvo i izmet kao
ograničeni resursi ne bi trošili za svakodnevne
potrebe grijanja vode za čaj i kuhanje.
Dio puta do novog mosta se urušio, pa se
spuštamo dolje do rijeke Kane Khole i prelazimo
ju preko starog drvenog mosta.
Smještaj u Thorung Phediju lošiji je nego
drugdje. Budući da se sutra ustajemo u 3:00 i
krećemo u 4:00, kupujemo puževe s cimetom za
okrjepu putem. U susjednom se prenočištu nudi
drukčija slika. Tamo je veselo, jede se i pije, svira
i pjevala. Atmosfera je tamo topla i nekako ljudska.
Kod nas u svratištu imamo osjećaj kao da je
netko umro.
Večeram po tko zna koji put kašu. Više jede
ona mene nego ja nju, i to iz više razloga. Ne volim
je, potpuno je bezukusna. Jedem ju svaki dan, a
sada sam visoko, bezvoljan, i bez apetita. Jedan
dio mene zna da će mi trebati energije, drugom se
povraća od hrane, pogotovo ove, a treći bi najrađe
helikopterom poletio kući u Zagreb. Rano odlazimo
u sobe, no hladnoća je velika, nos mi je začepljen,
jedva dišem i noć se opet pretvara u noćnu
moru.

15
Thorung La prijevoj
Franjo me budi u 3 sata ujutro. Osjećam se umorniji
nego kad sam legao. Grickam suho pecivo uz
čaj iz termosice. Oblaćim se višeslojno, stavljam
čeonu lampu, zatežem gojzerice i krećem. Idemo
sa 4450 m strmo uzbrdo po zavojitom putu, uz
punu mjesečinu. Svjetleća zmija se proteže iznad
i ispod nas. Put je dug, a treba izbjeći gnjecavi
snijeg pri silasku s druge strane prijevoja. Grupe
se međusobno prestižu, netko bi zastao da se
odmori i udahne malo rijetkog zraka, uspori rad
srca i pluća, popije gutljaj čaja, skine višak opreme
ili se deblje obuće zbog hladnoće. Još po mraku
stigli smo do Thorung High Campa na 4925 m.
To je veća nadmorska visina nego visina Mont
Blanca. Ovdje čekaju nosači koji vam uz određenu
naknadu mogu nositi ruksake i olakšati uspon.
Pričalo se da je čak moguće iznajmiti vodiča s
jakom koji vas na svojim leđima vodi do prijevoja
Thorung La, kao najviše točke ovog treka, međutim
putem nisam vidio nikoga da je iskoristio ovu

pogodnost« za uspon. To su kao nekakvi mirniji
jakovi s odrezanim rogovima.

16
Hodamo dalje uz svitanje. Snijeg je svuda oko
nas. Potpuna bjelina. Unatoč neprospavanoj noći
danas mi je dobar dan. Kao da sam jučer ispucao
svu svoju količinu jada i nemoći. Nakon Base
Campa uspon je manje strm. Hodamo dalje mirno,
polagano, unutar beskrajne bjeline. Na jednom je
suženju jedna onemoćala Japanka stvorila cijelu
kolonu i potpuno blokirala prolaz. Stojimo smo i
čekamo da dođe sebi kako bi prošla i sklonila se
sa strane.
Nakon što smo prešli most, Franjo pokazuje
nekakav kolac u daljini. To je prijevoj! Međutim,
kako to obično biva, to ipak nije prijevoj. Od te
točke do prijevoja nam je trebalo još dobrih 45
minuta.

17
I konačno Thorung La! Krajnji i najviši cilj
ovog putovanja gotovo je u potpunosti prekriven
mnoštvom molitvenih zastavica svih mogućih
boja, koje se vijore i šalju svoje molitve svijetom
u svim smjerovima, kako ih vjetar nosi. Grlimo
se kako tko stiže, čestitamo, slikamo i nešto kao
skakutamo od sreće. To nije lako izvesti na ovoj
visini i još pod takvim snažnim vjetrom. Skidam
ruksak i vadim jedan niz zastavica te ih vežem za
Krešu. Uz njega su sve moje molitve. Grlo se steglo
i suze se lede. Bože, hoće li to ikada proći? S lijeve
se strane nalazi Tea house. Samo stolovi i kamenje,
prekriveno vrećama i dekama. Sve prljavo i
smrdljivo. Naručujemo instant pileću juhu i čaj
od đumbira. Ne znam je li više godila toplina juhe
i čaja izvana, jer je grijala ruke, ili iznutra jer je
grijala dušu. Uspjeli smo. Svatko se veseli u sebi i
štedi energiju za spust do Muktinatha na 3760 m.
Dakle treba se spustiti 1656 metara, kad bismo
hodali samo nizbrdo, što u planinama nikad nije
slučaj.
Kako se spuštamo, snijeg je sve mekši i žitkiji.
Nekoliko sam puta pao, što zbog toga što sam
se poskliznuo, što zbog brzine i nesmotrenosti,
što zbog umora. Snijeg se postupno gubi, a mi se
dalje spuštamo prema Mustangu, sve do mjesta
Chaharu Phedi, prvoj natruhi civilizacije s druge
strane prijevoja. Tamo nas dočekuje terasa sa
šarenim suncobranima, kao na nekoj plaži. Pijem
Colu, koju praktički ne pijem nikada i jako mi je
pasala. Slatka i hladna.
Muktinath
Na ulasku u Muktinatk nalazi se kompleks
hramova ograđenih visokim zidovima na čijem
se vrhu, što je prilično u suprotnosti sa željenim
unutarnjim mirom svetišta, nalazi bodljikava
žica. Zbog bodljikave žice, umora ili zbog samog
kompleksa, nisam osjetio dobre vibracije, vjerojatno
prvi puta na nekom svetom mjestu na ovom
putovanju. Jesen je i sve je u istom tonu, nekako
isprano smeđe. Glavni hram Muktinath je sa stražnje
strane, okružen sa 108 slavina u obliku svete
krave. Na svakoj se kravi nalaze novčić ili dva. S
prednje strane su dva bazena. Ovdje hindu hodočasnici
prolaze ispod slavina i kroz te bazene kako
bi se pročistili. Svugdje se nalaze obješena zvona
vezana lokotima.
Širokom prašnjavom ulicom hodamo prema
mjestu. Uokolo su razmješteni stolovi s lokalnim
đinđama i oblutcima unutar kojih se nalaze
prahistorijske okamine školjaka iz vremena dok se
ovdje nalazilo more. Smješteni smo u hotelu imena
svagdje popularnog Boba Marleya. Smještaj je bolji
nego do sada, ili se to nama samo čini jer slavimo.
Večeram steak od jaka, mekan, sočan i ukusan.
Ima i kolača, a radi i wi-fi pa se konačno mogu
javiti kući. Pijemo neki grozan koktel i smijemo
se sami sebi kao djeca. Po zidovima vise razne
zastave, pa i mi ostavljamo svoju, dragu hrvatsku.
Datum, potpisi i još jedan razlog za veselje.

22
Mustang
Drugo jutro Franjo i ja unajmljujemo bicikle za
neki novi vid avanture. Hodanja nam je dosta. Ivan
i Denis se spuštaju pješice, a torbe nastavljajue put
terencima. Dižemo se laganim usponom do pitoresknog
sela Chongur. Ulazimo u Mustang kao da
smo ušli u drugu državu. Skromne su kuće oličene
u bijelo, s crvenim rubovima. Put nas vodi goredolje,
preko drvenih mostića, kroz vodu, stazama
i makadamskim putovima.
Tako dolazimo do mjesta Jhong s fantastičnim
budističkim samostanom na brdu. Ostaci visokih
zidina koje djeluju kao da su građene od pijeska
s rupama za drvene grede, u ovom današnjem
seoskom okruženju djeluju pomalo nestvarno.
Samostan je relativno malen no impresivan.
Kroz njega nas vodi dječak musava lica u tipičnom
prljavom budističkom haljetku. Atmosfera
je mirna i sveta, u potpunoj suprotnosti s hinduističkim
hramom u Muktinathu. Izuvamo cipele,
ulazimo i divimo se apšisalom šarenilu boja.
Lupamo u bubnjeve, pušemo u školjku, vrtimo
krugove po zvonu koje se glasa tradicionalnim
zvukom ommmmmmm i udaramo u mini činele.
Uspinjemo se na krov po tradicionalnim urezanim
ljestvama. Otvara se fantastičan vidik na sve četiri
strane. Na brdima se ukazuju terasasta polja na
kojima seljaci uzgajaju različite kulture.
Veseli napuštamo ove svete zidine i polako
ulazimo u neku vrstu pustinjskog krajolika u
kojem velika stada krava pasu rijetke biljke.
Vozimo se sve dok nam pogled ne padne u dolinu
u kojoj meandrira Kali Gandaki, koja se širi, stvara
rukavce i mrtvice, pa se ponovno spaja, rastače
u više što plićih, što dubljih vodotoka, mirnih ili
vrtložnih i pjenećih, sve to unutar velikog i širokog,
djelomično suhog riječnog korita. Ova slika
odozgo djeluje impresivno, i pitanje je kakva je to
silna moć vode kad se cijelo korito napuni vodama
s planinskih vrhova i nosi sve pred sobom. U
ugodnoj i nimalo teškoj vožnji spuštamo se do
Kagbenija koji je cijeli okružen terasastim poljima.

24
Kagbeni
Kagbeni je živopisno i zanimljivo mjesto. Djeca
nam uzimaju bicikle i guraju ih, kao da su dobila
nove privremene igračke. Žene peru suđe na
potoku u središtu mjesta. Na trgu okupanom
suncem starice u košarama vrše rižu, odvajajući
zrnje od pljeva. U jednom se prolazu slikamo uz
neobičnu grotesktnu skulpturu muškarca s erektiranim
spolovilom crvene boje. Iste takve kakve je i
nož koji drži u desnoj ruci. Ne znaš kome je naše
naslikavanje bilo smiješnije, nama ili mještanima.
Ručamo u Yak Donaldsu odličan hamburger
od jaka. U prizemlju restorana žena nekakvim
čudnim strojem guli jabuke i od njih radi spirale,
vjerojatno za sušenje. S ovim pitoresknim slikama
završava je divan dio ovog dana i počinje kalvarija.
Pogriješili smo put, i vozimo se kroz riječno korito
po kamenim gromadama i oblutcima veličine
lopte za ragbi. Nenaviknut na toliko intenzivnu
vožnju i na ovakve nemoguće uvjete, odustajem od
vožnje i guram bicikl dalje. Sve me boli, a prolazi
su ponekad bili tako uski da je guranje gotovo
nemoguće.

25
Put nas vodi do Jomsona jer Kali Gandaki
prolazi i kroz Jomson, no ovaj dio puta je bila
avantura koju nikad više ne bih ponovio. Svi
su nas trekeri koje smo sreli putem gledali kao
da nismo normalni i umirali od smjeha gledajući
pokušaje vožnje riječnim koritom ili uskim
stazama uz njega. Visoko gore na brdu vidi se cesta
kojom smo se mogli relativno lagodno dovesti do
Jomsona.
Budući da je cijelim putem puhao snažan
vjetar lice mi je prekrio sitni sloj prašine poput
pudera. Na kraju puta se unatoč velikoj hladnoći
odlučujem za tuširanje i pranje kose. Smještamo se
u hotelu The Wind Valley, čije ime odlično opisuje
ovo mjesto. Šetamo do Thak Khola Lodge & Jimy
Hendrix Restauranta, mjesta gdje je 1967. godine
prespavao Jimy Hendrix. Vrata boje modre galice
sobe broj 6 čuvaju ovo »svetište«. Bijedno mjesto
isprano starošću, soba jadna, ispisana i išarana
tekstovima, porukama, slikama i crtežima. U sobi
broj 5 je 1990. godine spavao Mick Jagger, međutim
to ovdje očito nema niti približno veliku težinu
kao soba br. 6. U prizemlju u dnevnoj sobi iza televizora,
dok smo pili čaj, razgledavali smo natpis
koji je vlastoručno na zidu napisao Jimi. Teško je
znati o čemu se radi jer je tu »fresku« ili »grafit«
netko prekrečio, pa se vide samo dijelovi riječi iz
sredine. Možda će restauratori ovdje jednog dana
imati posla. Naknadno sam došao do cijelog teksta
koji glasi: »If I dont see you in this World I‘ll see
you in the next one don’t be late, Jimi Hendrix,
Jomson, oct. 1967«. Koliko je sve to vjerodostojno,
vrlo je upitno, ali legenda o tome postoji i nakon
svih ovih proteklih godina patinom postaje sve
zanimljivija i zanimljivija.

23
Jutro nudi novi dan, kao i obično, no ipak
sve je nekako drugačije. Po nas dolaze vozila
pa se ova avantura uz zvukove The Wind Cries
Mary, Gorkha, Kathmadu, Commando i Iceberg
piva te pilećeg curryja nakon 10 dana hodanja
približava kraju. Okružili smo masiv Annapurne
i završne smo kilometre tog puta kao i na početku
prošli u Mahindri. Priča s početka se ponavlja,
ali ovaj put u dnevnoj varijanti, pa sve djeluje
vrlo uzbudljivo, ponekad i zastrašujuće. O brzini
kojom napreduje razrovanim putovima dovoljno
govori činjenica da smo 70 km prošli za 6 sati.
Unatoč svemu, promet je relativno gust. Na rubovima
provalija mimoilazimo se sa šarenim rukom
iscrtanim autobusima redovne linije, Tata kamionima
i strojevima s radnicima koji pokušavaju
sanirati ono što planina uporno ruši, terencima,
nezaobilaznim motorima sa dva, tri, a ponegdje i
četri putnika koji imaju glave potpuno prekrivene
krpama kako bi se bar donekle zaštitili od prašine.
Tu su i očajni trekeri, u potpunosti prekriveni
prašinom, koji su željeli stazu othodati do kraja i
koji svakim korakom zbog te ideje žale sve više i
više. Na kraju stižemo u Galeswaru, gdje imamo
slobodno popodne.
Lutamo selom, razgledavamo neobične slastičarnice,
čudimo se brojnim trgovinama s kravama
izrađenim od bakrenog  lima, gledamo žene kako
šiju praktički na cesti u svojim krojačkim radionicama,
kupujemo djeci slatkiše i družimo se sa
svećenicima obližnjeg hinduističkog samostana.
Sjedimo na suncem ugrijanoj kamenoj stijeni s
golemom svastikom ispod nas i samostanom koji
nas obasipa mirom.
Sljedeća tri dana provest ćemo na raftingu na
Kali Gandakiju, pa nakon toga posjetiti Pokharu
te kao šlag na tortu razgledati Kathmandu, Patan
i Bhaktapur – drevne kraljevske gradove s najgušćom
koncentracijom UNESCO-vih spomenika
na svijetu.
DAMIR ŠANTEK

Zahvaljujem Damiru na odlično opisanoj avanturi u Nepalu!!!

Veselim se našem ponovnom druženju na nekoj od avantura.

A sve moje foto albume sa ovog putovanja možete pogledati na mom facebook profilu

Franjo Kmet Mountain Ledaer

https://www.facebook.com/franjo.kmet/photos_albums

 

 

Comments are closed.